Pregled posta

Istina o tahiru.../VII poglavlje...

Weekend!I ja odlucila napisati post...samo da znate da sam ga napisala u Wordu prvo,pa onda copy-paste na blog.hr jer jucer(26.Oktobar/Listopad/2007. godine) ne smijem na Net...Razlog je previse downloadanja...Sasmo da znate da nisam ja kriva al ett...Ugl.ja ni ne znam zasto sam ja ovo pisala jer vas to sigurno ne zanima ali eto,informacije radi...Mislim da ce se vecini ovaj post svidjeti,neki ce se mozda i rasplakati/nedaj mi Boze!/,pa se zato brzo bacite na citanje...Mislim da je ovo prvi post u kojem sam napisala pravi naslov a ne kao poglavlje...i jedini zauvijek,nadam se....jer mi glupo stavljati naslove jer u naslovu vam stoji pola price...Al ett...KiZzam,a sad se brzo bacite na citanje

Ruza je bila na prozoru svake noci u deset.To je vec postala navika,najslada navika na svijetu.Da moji nebi nista primjetili,novu sam uvijek stavljala u vazu,a njenu prethodnicu u jednu staru,debelu knjigu da se ispresuje.Ni na pamet mi nije padalo da ih bacam.Bilo bi to kao da bacam dio sebe.Ni Dinko ni ja nikada,ni u jednom momentu nismo pomenuli ruzu.Ja nisam zeljela,bilo je lijepo da lebdi izedju nas kao spona koja nas vezuje,a Dinko ne znam zbog cega.Vjerovatno iz istog razloga.Bila sma mu zahvalana zbog toga,gotovo kao i zbog ruze.
Dani su prolazili kao u snu.Dok su nasa raja bili na ekskurziji,cesto smo i prijepodneva provodili zajedno.Penjali smo se do tvrdave pa preko Basbunara spustali u grad.Prilikom tih setnji stalno mi je padala na pamet stara pjesma koju svi Travnicani toliko vole»Hajdmo draga Plavom vodom proci,starim gradom Basbunaru doci».Dinko se nje nije ni jedan jedini put sjetio.A mozda se i sjetio i precutao.Vozili smo se njegovim motorom(),ponekad svracali u kafice.
Danas smo sjedili u Rudolfovoj kafani i pili coca-colu.
-Ti si se tako oporavila kao da uopste i nisi bila bolesna.U tvoje zdravlje-podigao je casu.
-Za nas Dinko-odgovorila sam dizuci svoju.

Uvece su mama i tata otisli kod Sarajlica.Mama se u zadnje vrijeme promijenila.Tati je posvecivala vise paznje,valjda zbog cira.Stalno ga je necim nutkala i na sve moguce nacine mu ugodavala.Kao da je malo sebe stavila u drugi plan.Robi i ja smo bili zadovoljni i iznenadeni se pitali dokle li ce to da traje.I Majka se oporavila.Sinoc sam je posjetila.Plakala je ljubeci me.
-Kako je moja najmlada i najslada Karicka?Ala ce momci da oblijecu,ali majka nikome ne da...
Sarajlici su nasi dobri prijatelji pa smo znali da se nece do kasno vratiti.
-Hajde,stara,skuhaj nam kafu i izadi iz buđaka «nek oci vide kud dim ide»(Citaj:cigarete).A onda da sjednemo.Ostao sam ti duzan nesto-vec sam se narogusila misleci da ce opet poceti zvocati o Dinku,ali on je ozbiljno me pogledavsi,progovorio:
-Obecao sam ti ispricati pricu o Tahiru.
-Ama,Robi,dragi,shvati vec jednom da me taj tvoj Tahir uopste ne zanima,da se nelagodno osjecam kad je blizu,cak ga se pomalo i bojim.
-E bas za to.Ja ga volim i divim mu se pa osjecam obavezu da slomim tvoj otpor prema njemu.
Pred ocima mi se ukaza Tahirov lik.Visok,koscat,sesnaestogodisnjak,uvijek neuredan i neugledan,guste,kudrave crne kose.Vjecito mrk i odbojan,cutljivi usamljenik.Druzio se jedino sa Robijem.Sve druge je izbjegavao,tako da su,vremenom,poceli i njega izbjegavati.
-Molim te Minja,saslusaj me.Obecavam da cu biti kratak sto je moguce vise.Ti znas gdje on zivi?
-Da.
Znala sam onu malenu kucu Pokrivenu crvenim plehom nadnesenu nad Lasvu,okruzenu drvenim tarabama(ogradama).Poprilicno je udaljena od nase kuce.
-Jeli on oduvijek bio ovakav?
-Ama ne,bio je zivahno i veselo dijete,veselije cak i od tebe,ako je to uopste moguce.Otac mu je radio kao sluzebenik u Opstinskom sudu,i Tahir ga je neobicno mnogo volio.Nisu se razdvajali ni danju ni nocu.Kada je tahir bio u cetvrtom osnovne,otac se naglo razboli.Jednoga dana Tahir se vraca iz skole a pred vratima kola Hitne pomoci u koja bolnicari upravo unose nosila sa njegovim ocem.Umro je na putu do bolnice.Srcani udar.Kako je bilo Tahiru,ne znam,ali mogu samo pretpostavljati.Ali znam kakav je bio na sahrani,cijeli nas razred je bio prisutan.Bolje da ti o tome ni ne pricam,plakala bi kao sam vrag.Ubrzo nakon oceve smrti,mati(mama),koja je potpuno zanemarivsi sebe,zivjela za muza i sina,dobije mozdani udar.I nju smjeste u bolnicu u besvjesnom stanju,polumrtvu.
-A Tahir?
-On se potucao od nemila do nedraga,od jednog do drugog rodaka.Nisu s njim dobro postupali.On je cutao,trpio,nikad se nikom nije zalio i sve vise povlacio u sebe.Nestalo je veselosti s njegova lica,zamijenila ga je ozbiljnost odraslog covjeka.I vjeruj mi,Minja,Tahir je vec tada,u cetvrtom osnovne odrastao.Mati je dugo isla iz bolnice u bolnicu,iz banje u banju i konacno se vratila kuci.Desna strana tijela,ruka i noga ostali su oduzeti,a ostale su i poteskoce sa govorom.
-A Tahir?
-Cim se mama vratila, vratio se i on i preuzeo kucu na sebe.Zivjeli su od oceve penzije,zive i dan-danas.Kupovao je,spremao kucu,kuhao,prao.I brinuo se o majci.Kao da je on njena majka,a ona njegovo dijete.I uza sve to ucio.I te kako ucio!Ta i sad je najbolji u razredu iz vecine premeta.Ali,nestalo je u nepovrat njegovog radovanja,vedrine i optimizma.Izgubio je vjeru u ljude,a to je ono najgore.
Robi je naglo zacutao,kao da mu je knedla zastala u grlu.Duboko je uvukao dim i otpio gutljaj kafe.
-Pricaj,sta si stao?
-Nije pokleknuo,nije se predao.Isao je idalje.I ide dalje.Kad je lijepo vrijeme,svaki dan ga mozes vidjeti,kad sunce zadje,kako izvodi mamu u setnju.Ona se sa obje ruke uhvati za njega,sitna i zgrbljena,a on joj obgrli ramena.Produ deset-petnaest metara,a za to vrijeme ona se nekoliko puta mora odmoriti.Koliko je u tome ljepote i tuge.-Robiju zadrhta glas a oci mu se zamaglise.
-Ja ti,sele moja,izgledam grub i snazan,lafcina,kako obicno za sebe kazem,ali srce mi je meko.Znajuci cijelu situaciju,pokusao sam mu se pribliziti,steci povjerenje.I uspio sam.On me voli,jedini sam mu drug.Ponekad svratim u njihovu kucu.Od džeparca kupim koju vocku ili sok.On sjedi uz nju,obujmivsi joj ramena,ne stidi se slabosti sto toliko voli.Ako je voljeti uopste slabost.Mozda je to,zapravo,najveca snaga.
Ona mi se uvijek silno obraduje.Znas,rijetki su oni koji dolaze u tu kucu.Tuda nesreca samo za kratko pogada ljude.Poslije zaborave.Zabave se sobom.A mozda i zbog Tahira.Mozda o njemu misle kao i ti.

Bila sma na rubu suza.
-Kako mu je sada mama?-upitala sam.
-Lose.Iz dana u dan sve losije.Vec danima ne moze izaci.Tahir mi sinoc rece:
-Znas,Robi,kad je gledam,cini mi se da gledam svijecu kako dogorjeva.Visoka je jos sasvim malo i plamen samo tinja.Ili kad istice pjescani sat.Mozda je to bolje poredenje.
Nisam ni osjetila,a lice mi je bilo obliveno suzama.Smrcala sam u tatinu maramicu.Sva ljepota toga dana kao da je iscezla.
-Stoko-rekoh samoj sebi-Kako si uvijek odurna prema tom decku.Zar samo zato sto je neuredan i mrk?A sustina je ono sto je bitno,ono sto je zapravo,najbitnije.
«Prave stvari se vide samo srcem.Bitno je ocima nevidljivo.»-Ponovio je Mali princ da bi zapamtio.
Bitno je ocima nevidljivo,sada sam ponavljala ja da bih zapamtila zauvijek.

Weee!Novi post!Hehe...Nije se valjda neko raplakao???Hehe...ja bar jesam...crkla mi tastatura dok sam pisala ...Od vode,naravno ...Eto nadam se da vam se svidja...A novi post stize tamo negdje oko sljedeceg weekenda...Zelim pogotovo da se zahvalim plawushici mojoj zaljubljenoj za ostavljanje onih,ja mislim da je ona brojala i da ih je bilo 80 i vise komentara...al ett...Eh,da...ovaj post posvecujem nedavno poginulom Tosetu Proeskom,jer se u ovom postu spiminje smrt Tahirovog oca...Bubim!

KiZz,
Emina...

Post je objavljen 27.10.2007. u 14:27 sati.