Pregled posta

o Agape-u

ova pjesma će me definitivno odsada pa nadalje uvijek potsjećati na Agape. prvenstveno na pojedince, a zatim i na samu zajednicu. jer uvježbali smo ju prvi puta za vjenčanje naših članova.dali smo sve od sebe tada jer smo htjeli da zvuči savršeno. al čak i da nije zvučalo savršeno, ipak su riječi i poruka ti koji govore sami za sebe.
ovaj tekst mogu reći gotovo svakoj osobi u Agape-u. u tome je svo bogatstvo. zato ih toliko volim. zato mi toliko znače. pa čak i kad se posvađamo, opet nije problem jer ćemo svaki problem uspjeti rješiti.
nevjerojatno je to kako smo se nakon svakog pada, a bilo ih je, i opet kažem i za pojedince i za zajednicu, ali kako smo se svaki put digli , ''obrisali prašinu '' i nastavili dalje još jači. što te ne ubije, to te ojača - to mi jedna od boljih izreka. često sam puta čula i to da je dobro što imamo takve neke kušnjice i što nije sve perfect jer onda barem možemo pouzdano znati da to jest pravi put. a bitno je da vjerujemo da je tako. mislim da nam vjere nikada nije nedostajalo.
Bruno je par puta rekao, u svojim svedočenjima, da je nejvjerojatni i prelijepo vidjeti kako nas je Gospodin spojio. dovukao nas je sa svih strana. od četrnaest do dvadeset i pet, šest godina. iz raznih škola, s raznih fakulteta, sa drugačijim razmišljanjima i stavovima. sa drugačijim ambicijama, željama, interesima.. ali s istim ciljem. s ciljem SVJEDOČENJA i SLAVLJENJA uvijek i svugdje. pa ako netko i poklekne, tu su drugi da ga podignu. uvijek se nađe neka ruka.
sad mi je na pamet doša jedna zgoda kad sam ljetos bila u Velikoj. imali smo radionicu - ekologija. bit je bio da svatko pola sata u šutnji (što sam mislila da će bit problem, ali ipak nije) prošeće dvorištem (koje je bilo prilično veliko) i nađe neku stvarčicu, predmet, bilo šta i nem pokuša shvatit Gospodinovu poruku kroz taj predmetić. za ovo moje sada pričanje nije važno šta sam našla nego GDJE sam ašla. naime kako je to crkveno dvorište uz rub stoje postaje Križnoga puta. ja sam se zautavila pored postaje - VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC. i tu sam shvatila poruku. razmišljala sam o Veroniki. ona je bila stvarno jedna od MALO onih koji su Isusu tada dali podršku. ona se usprotivila silnoj rulji koja je Isusa vrijeđala, psovala, gađala, pljuvala, omalovažavala. ona je bila toliko hrabra da Mu priđe i ohrabri Ga. dala mu je ono što je tada najviše treao, a to je ljubav. prijateljstvo. a ja? kakva sam ja? kud svi turci, tu i mali mujo. pa i da ne razmišljam kao ostali turci, zašto bi se ja usprotivila??? koji krivi početni stav!!! a znam iks ljudi koji razmišljaju na isti isti isti način!! zakon rulje. gdje je nestala individua? gdje je nestao karakter? GDJE JE NESTAO ČOVJEK - rekao bi bare. e sad, bit je u tome da se usudimo usprotiiti rulji. u tome će nam pomoć prijatelji, al istinski prijatelji. istomišljenici. eto, na taj način su i moji Agape-ovci utjecali na mene. sad se mogu usprotiviti rulji. jer naučili su me ne stidjeti se svoga mišljenja, pa makar samo ja tako mislila. naučili su me ostati ja. jednostavno. hvala vam, ljudi, na tom! i luco, posebno tebi - ni ne znaš koliko si mi pomogla u zadnje vrijeme!!!
htjela bi se malo i osvrnuti na ovo šo se u zadnje vrijeme dgađa, nevezano za Agape, al baš imam potrebu i o tome mao pisati. nesreće na sve strane.dvoje, troje, devetoro ljudi poginulo na cesti u jednom danu. danas smo išli iz osijeka preko Bizovca i malo prije Bizovca naišli na auto, od naprijed totalno smrskan, ia njega kamion sletio s ceste. čule smo i hitnu kad je profurala pored nas. ne znam kak je prošla nesreća. izgledalo je užas. i baš me drmnilo to. kužiš, sad si tu, u sljedećem trenutku... nema te. i onda sam si u glavi stvorila cijelu priču. zamisli kak se osjeća obitelj nekoga ko je poginuo u nesreći. pogotovo ak nije kriv bio. npr. mlad čovjek poginuo. njegova majka se ustala, obavila svakodnevne poslove, ošla na posao, pije kavu pod pauzom i dobije poziv da joj je si poginuo. pa cijeli svijet joj se sruši. a svatko od nas uvijek misli, ma neće se to meni dogodit, zašt bi se od svih ljudi baš meni to dogodilo?? a zašto bi se bilo kome drugome dogodilo? shvatila sam - na život gledamo kao da smo ga dobili na pladnju. da smo ga dobili zdravo za gotovo. i ako se nešto ne dogodi nama ili nekom bližnjem nećemo ni razmišljat o vrednotama života. a dobili smo ga na dar. ali na povjerenje - da ćemo paziti ako ćemo s njim. ne mogu a da se ne dotaknem i Toše (kojeg upravo slušam). čovjek za kojim je plakao pa skoro cijeli Balkan. za jedan dan sloge potreban je jedan mlad, neiskvaren život. ne znam kak vi, al kad vidim njegove slike, snimke sada (prije to nisam doživjela) vidim takav sjaj u očima. pa slušam ove njegove nove pjesme - on kao da je predosjećao. igra bez granica... on je shvaćao život. čujem da je davao izvjesne svote za razne bolnice, crkve, zajednice, djecu. kao da nam je Gospodin njegovim prerano završenim životom želio nešto poručiti!! valjda smo nešto i naučili??
(Toše, počivao u miru!)
ajme ja dotle došla. a dobro neću više, mislim da ste shvatili šta sam htjela reć. NIKOLA, HOMLESE, valjda je ovo bio dovoljno dubokouman post za tvoje standarde???? on će meni da ja ne pričam puno - to ti neću zaboravit, a ja nisam zlopamtilo!!!!

eto idem sad malo spavat, a baš mi je dobro došlo ovak se istrest...

vama ostavljam pozdrave i Božje blagoslove!!!!!!!!!!
Marina

Post je objavljen 27.10.2007. u 00:25 sati.