Moji imaginarni prijatelji se zovu Pero i Jozo. Dala sam im najgluplja moguća imena, tak da ih onda kasnije mogu zezati zbog toga.. Susreli smo se prije nekoliko godina, kad sam prvi puta otišla od kuće u Bijeli svijet. Pojavili su se sasvim slučajno, točno se sjećam i večeri njihovog dolaska.. Sjedila sam na kauču, u kuhinji, u svom šugavom stanu na VBK-u (u to vrijeme sam imala kauč u kuhinjama).. Sjećam se da su se na rebrima radijatora bila odmrzavala dva jaja (u to vrijeme sam imala frižider koji je zamrzavao jaja, sada također imam frižider-ne zamrzava jaja).. U susjednoj sobi, preko vrlo tankog zida, se moja cimerica bila seksala s nekim likom (sjećam se da je bio neka seljačina koju je upoznala u OX-u na cajkama).. Uglavnom, ja sam bila iznimno tužna što ja sad tamo sjedim sama samcata. Bila sam slušala Doorse, i pušila travu (u to vrijeme sam još pušila travu). Susjedi su se nešt bili objašnjavali na balkonu, bilo je već dosta kasno. Razmišljala sam o tome kako mi je život besmislen, jer se nemam s kim seksati, i pisala nekakve suicidalne pjesme, pod znatnim utjecajem trave, jel. I onda su se odjednom bili pojavili oni! Pero i Jozo. Došli su s balkona, rekli: Dobro veče, jel možemo mi s tobom? Pošto ionak nisam imala pametnijeg posla, ja sam se složila s njihovim prijedlogom. Brinulo me jedino što neće biti dovoljno odmrznutih jaja za sve nas. Započeli smo razgovor, koji još uvijek traje. Nagovaraju me da se ofarbam u plavo (u to vrijeme sam bila crvenokosa), kažu da muškarci vole plavuše. Još uvijek debatiramo o tome. Mislim da ih neću poslušati.
Post je objavljen 26.10.2007. u 21:34 sati.