vatikan
Vatikanski Grad je najmanja država svijeta, omeđena zidinama i okružena gradom Rimom u Italiji. Površinom od 0,44 km2 i sa stanovništvom od oko 800 stanovnika, u obje kategorije je najmanja država svijeta. Grad-država je stvoren 1929. godine Lateranskim ugovorom, kao nasljednik nekada moćne i velike Papinske države. Vatikan je izborna monarhija kojoj je na čelu biskup Rima - Papa. Vatikan je središte katoličke Crkve i njenog poglavara Pape. Papinska katedrala je bazilika sv. Ivana Lateranskog a nalazi se izvan Vatikanskih zidina.
Vatikan je jedna od europskih mikro-država, a smjestio se na Vatikanskom brežuljku u zapadnom dijelu centra Rima, nekoliko stotina metara udaljen od obala rijeke Tiber. Granice prema Italiji u potpunosti slijede gradske zidine, koje su izgrađene da bi zaštitile Papu. Granice prestaju pratiti zidine na trgu sv. Petra gdje granica slijedi Berninijeve kolonade. S trga sv. Petra vodi Via della Conciliazione (ulica pomirenja), koju je uredio Mussolini nakon potpisivanja Lateranskih sporazuma. Na samom istoku Vatikan je otvoren prema Rimu.
Ime "Vatikan" dolazi od Latinskog Mons Vaticanus, što je označavalo Vatikanski brežuljak. No, Vatikan je, osim na Vatikanskom brežuljku, izgrađen i na Vatikanskim poljima, gdje je glavnina današnjeg Vatikana.
Vatikan, izvan svojih granica, posjeduje određene objekte koji imaju ekstrateritorijalni status. Najpoznatija ekstrateritorijalna jedinica van zidina je Castel Gandolfo, papinski ljetnikovac u jugoistočnim predgrađima Rima, a jedan je od naselja poznatih pod nazivom Castelli Romani. Osim Castel Gandolfa, ekstrateritorijalni status ima još oko 20 građevina u Rimu, od kojih su najvažnije bazilike sv. Ivana Lateranskog (Basilica di San Giovanni in Laterano), sv. Marije Velike (Basilica di Santa Maria Maggiore), te sv. Pavla izvan zidina (Basilica di San Paolo fuori le mura).
Klima Vatikana je mediteranska sa umjerenim i kišnim zimama, a vrućim i suhim ljetima
Poglavar države
Papa je poglavar Vatikana, a ujedno je biskup rimske biskupije i vrhovni poglavar Katoličke Crkve. Papa je izborna funkcija koju bira kolegij kardinala tijekom konklava. Papa je apsolutistički monarh, tj. ima legitimnu, izvršnu i sudsku vlast, i jedini je apsolutistički monarh u Europi. Papa se bira na doživotnu dužnost tijekom konklava na kojima sudjeluju svi kardinali starosti do 80 godina na dan smrti posljednjeg Pape. Uz Papu, Vatikan vode Državno tajništvo i Vatikanski guvernat. Sadašnji papa je Benedikt XVI. (rođen kao Joseph Alois Ratzinger), državni tajnik je kardinal Tarcisio Bertone, a guverner Vatikana je nadbiskup Giovanni Lajolo.
Povijest
I prije pojave Kršćanstva, prostor današnjeg Vatikana se smatrao svetim i nije bio naseljen. U prvom stoljeću poslije Krista, na tom području car Kaligula gradi cirkus, koji je poslije njega dovršio Neron, po kojemu je cirkus dobio ime. Obelisk koji je danas na trgu sv. Petra je na to mjesto donesen iz Neronovog cirkusa, a izvorno potječe iz [Heliopolis]a u Grčkoj. Prema predaji, u istom cirkusu je razapet sv. Petar naglavačke, te je pokopan u blizini, gdje je danas bazilika sv. Petra.
326. godine poslije Krista je izgrađena Konstantinova bazilika sv. Petra na mjestu groba sv. Petra. Temelji tadašnje bazilike se nalaze ispod današnje bazilike sv. Petra, a dokazani su tijekom prve polovice 20. stoljeća. Tijekom stoljeća, papinski utjecaj je rastao i Pape su stvorile veliku i moćnu državu koja je svojevremeno zauzimala veliki dio Apeninskog poluotoka. Takvo stanje je bilo sve do sredine 19. stoljeća, kada je to područje preuzelo novonastalo talijansko kraljevstvo. Vatikan nije bio tijekom cijele povijesti sjedište pape, već su to bile Laternska palača, Kvirnalska palača, a od 1309. do 1377. Pape su stolovali u Avignonu u Francuskoj.
Nakon ujedinjenja Italije status papinstva je ostao upitan sve od 1861. do 1929. godine, što je ostalo poznato pod nazivom Rimsko pitanje. Područje Vatikana je do 1929. godine bilo pod upravom tadašnjeg rimskog distrikta Borgo.
Pape su tijekom tog vremena odbijale priznati talijanskog kralja kao poglavara Rima i odbijali su napustiti Vatikan (posljednji vladar "Papinske države", papa Pio IX. je ostao poznat kao Vatikanski zarobljenik). Stanje je napokon riješeno 11. veljače 1929. kada je potpisan Lateranski ugovor između Vatikana i Kraljevine Italije. Ugovor su potpisali Benito Mussolini i kardinal Pietro Gasparri. Ugovor je osigurao neovisnost Vatikana i posebni status Katoličke Crkve u Italiji. Godine 1984. novi je ugovor priznao Katoličanstvo kao državnu vjeru u Italiji.
Politika
Iako je najmanja neovisna država na svijetu ima veliki međunarodni utjecaj,ima samostalnu upravu,sudstvo, vanjsku politiku, a do 2002. i i vlastiti novac (vatinanska lira, od 2002. euro). Vatikan je glavno sjedište katoličke crkve i njezinog poglavara pape.
Vojska
Vatikan ima najmanju i najstariju vojsku na svijetu - Švicarsku gardu. Osnovao ju je papa Julije II. 22. siječnja 1506., a bila je sastavljena od švicarskih plaćenika. Garda broj 110 pripadnika, koji su zaduženi za neposrednu zaštitu Svetog Oca, čuvanje njegovih rezidencija, a služe i u protokolarne svrhe kao počasna garda.
Corpo della Gendarmeria dello Stato della Cittŕ djeluje kao vatikanska policija, iako se skraćeno naziva Vigilanza, što je skraćenica od prijašnjeg naziva.
Za vanjsku obranu Vatikana zadužena je Italija.
italija
Republika Italija je država na jugu Europe. Sastoji se od poluotoka i dva velika otoka na Sredozemnom moru, Sicilije i Sardinije. Jedinu kopnenu granicu ima na sjeveru, na Alpama, gdje graniči s Francuskom, Švicarskom, Austrijom i Slovenijom. Također ima morsku granicu s Hrvatskom. Neovisne države San Marino i Vatikan nalaze se unutar teritorija Italije.Povijest [uredi]
Povijest Italije
Prapovijesna nalazišta se mogu naći na više mjesta, posebno u regijama Lazio, Toskana, Umbria i Basilicata. U starom vijeku, Grci su u južnoj Italiji i na Siciliji imali "veliku Grčku" (Magna Graecia), a na sjeveru su vladali Etruščani. Rim je postao centar Rimskog Carstva, koje je do 5. stoljeća vladalo najvećim dijelom Europe.
Nakon srednjeg vijeka, Italija je bila glavno središte humanizma i renesanse, koji su preporodili europsku filozofiju i umjetnost. Italija je bila rascjepkana u gradove-državice ili područja pod tuđinskom vlašću do 17. ožujka 1861., kad se cijeli poluotok zajedno s dva otoka udružio u jednu kraljevinu. Grad Rim se pridružio tek 20. rujna 1870., što je konačni datum ujedinjenja Italije.
Fašisti su uveli diktaturu 1922., borili se na strani Njemačke u 2. svjetskom ratu i izgubili. Referendum o monarhiji od 2. lipnja 1946. stvorio je Republiku Italiju. Od tada do današnjih dana jedina stvarna opasnost po tada stvoren ustavni poredak je bio Borgheseov puč iz prosinca 1970. godine
Italija je otpočetka članica saveza NATO i Europske Unije.
Politika
Ustav iz 1948. ustanovio je dvodomni parlament (Parlamento), koji ima Zastupnički dom (Camera dei Deputati) i Senat (Senato della Repubblica), zasebno sudstvo, te izvršnu vlast utjelovljenu u Vijeću ministara (kabinetu), koje predvodi predsjednik vijeća (predsjednik vlade).
Predsjednik republike bira se svakih 7 godina, a bira ga parlament zajedno s malim brojem regionalnih poslanika. Predsjednik predlaže predsjednika vlade, koji predlaže ostale ministre (formalno ih imenuje predsjednik). Vijeće ministara (koje obično čine parlamentarni zastupnici) mora zadržati povjerenje (Fiducia) oba doma.
Zastupnici domova parlamenta biraju se izravno kroz opće izbore, a koristi se miješani većinsko-proporcionalni sustav. Prema zakonima iz 1993., 75% mjesta u parlamentu zauzimaju predstavnici okruga; preostalih 25% mjesta raspoređuje se proporcionalno. Zastupnički dom ima 630 zastupnika. Osim 315 zastupnika koji se biraju, Senat sadrži i bivše predsjednike, kao i razne druge osobe imenovane doživotno u skladu s posebnim ustavnim odredbama. Zastupnici oba doma biraju na najviše 5 godina, ali oba se doma mogu raspustiti i prije isteka tog roka. Zakoni se smiju predlagati iz oba doma, a mora ih prihvatiti većina u oba doma.
Talijansko se sudstvo zasniva na rimskom pravu, napoleonskom kodu i statutima. Ustavni sud (Corte Costituzionale), koji odlučuje o ustavnosti zakona, osnovan je tek nakon 2. svjetskog rata.
Zemljopis
Najveći dio Italije čini Apeninski poluotok, najveći poluotok u Sredozemnom moru, gdje zajedno s dva otoka - Sicilijom i Sardinijom - stvara zasebna mora, a to su Jadransko more na sjeveroistoku, Jonsko more na jugoistoku, Tirensko more na jugozapadu i Ligursko more na sjeverozapadu.
Apenini su gorski lanac koji se proteže duž čitavog poluotoka i na sjeverozapadu se spaja s planinskim lancem Alpa, koji polukružno zatvara Italiju na sjeveru. Na sjeveru je velika aluvijalna nizina rijeke Po i njezinih pritoka, koji se spuštaju s Alpa, Apenina i Dolomita. Ostale važne rijeke su Tiber, Adige i Arno.
Najviši vrh je Mont Blanc (Monte Bianco), koji ima 4.810 m, a viši su vrhovi još i Monte Rosa (4.637 m) i Cervino (4.476 m). Italija ima tri slavna vulkana: ugasli Vezuv kod Napulja, najveći aktivni u Europi Etna (3.550 m) na Siciliji i Stromboli (924 m) na obližnjem istoimenom otočiću.
Regije
Administrativna podjela Italije na regije
Italija ima 20 regija (regioni, jednina regione), od kojih pet ima posebnu autonomiju, što je označeno zvjezdicom (*):
1) Abruzzo
2) Valle d'Aosta*
3) Apulija (Puglia)
4) Basilicata
5) Kalabrija (Calabria)
6) Kampanija (Campania)
7) Emilia-Romagna
8) Furlanija-Julijska krajina* (Friuli-Venezia Giulia)
9) Lacij (Lazio)
10) Ligurija (Liguria)
11) Lombardija (Lombardia)
12) Marke (Marche)
13) Molise
14) Pijemont (Piemonte)
15) Sardinija* (Sardegna)
16) Sicilija* (Sicilia)
17) Trentino-Južni Tirol* (Trentino-Alto Adige)
18) Toskana (Toscana)
19) Umbrija (Umbria)
20) Veneto
Regije se dalje dijele na pokrajine.
Gospodarstvo
Italija ima raznovrsno industrijalizirano gospodarstvo, a proizvodnja je ukupno i po glavi stanovnika otprilike ista kao u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Kapitalistička ekonomija podijeljena je na razvijeni industrijski sjever, gdje prevladavaju privatne tvrtke, i manje razvijen poljoprivredni jug, s 20% nezaposlenih. U odnosu na zapadnoeuropske susjede, Italija ima velik broj malih i srednjih poduzeća (SME).
Uvozi se većina industrijskih sirovina i više od 75% energetskih potreba. Tijekom zadnjeg desetljeća, Italija je uvela strogu poreznu politiku kako bi ispunila gospodarske i monetarne uvjete Europe, snizila je stope kamata i inflacije, te je uvela euro 1999. godine.
Italija gospodarski zaostaje za glavnim europskim partenrima, pa sadašnja vlada uvodi brojne kratkoročne reforme kako bi povećala konkrentnost i dugoročni rast. S druge strane, vlada presporo uvodi potrebne strukturalne reforme, kao što su veće porezne olakšice i fleksibilnije tržište rada. Mirovinski je sustav preskup zbog usporavanja gospodarstva i loših odnosa sa sindikatima.
Stanovništvo
Italija je jezično i vjerski uglavnom homogena, ali je kulturno, gospodarski i politički vrlo raznolika. Peta je u Europi po gustoći stanovništva (196 stanovnika po četvornom kilometru). Nema velike manjine, a najveća je njemačka manjina u Južnom Tirolu (1991: 287,503 Nijemaca i 116,914 Talijana), te slovenska manjina oko Trsta.
Ostale manjine s djelomično službenim jezicima su francuska manjina u regiji Valle d'Aosta; sardski na Sardiniji); ladin u Dolomitima; furlanski u regiji Friuli-Venezia Giulia, što su sve romanski jezici. Osim toga, ima i jezika koji se govore lokalno, kao što su hrvatski u tri sela u regiji Molise; okcitanski u južnim dolinama Piemontea; katalonski u gradu Alghero na Sardiniji; albanski u selima regije Calabria i na Siciliji; stari grčki dijalekti u selima regije Calabria.
Iako je glavna vjera katoličanstvo (85% građana su nominalno katolici), postoje stare protestantske i židovske zajednice, kao i sve veća useljenička zajednica muslimana.
Kultura
Italija je znamenita zbog svoje umjetnosti, kulture i brojnih spomenika, od kojih su najslavniji kosi toranj u Pisi i Koloseum u Rimu, a poznata je i po dobroj hrani (pizza, špageti itd.), vinu, modi, dizajnu, operi i mnogo čemu drugome.
Italija je začela europsku renesansu tijekom 14. i 15. stoljeća. Pečat na zapadnoj kulturi ostavili su bezbrojni talijanski geniji. Ovo su samo neki od njih: pjesnici Dante i Petrarca, pisci Boccaccio, Casanova, Machiavelli i Castiglione, slikari Leonardo da Vinci, Raffaello i Michelangelo Buonarroti, arhitekti Bernini i Palladio, skladatelji Vivaldi, Paganini, Puccini, Rossini i Verdi, filmski redatelji Antonioni i Fellini, filozof Giordano Bruno.
Najznačajniji talijanski književnici 20. st.:
Italo Svevo
Luigi Pirandello
Guido Gozzano
Filippo Tommaso Marinetti
Aldo Palazzeschi
Dino Campana
Umberto Saba
Giuseppe Ungaretti
Eugenio Montale
Salvatore Quasimodo
Margherita Guidacci
Bartolo Cattafi
Maria Luisa Spaziani
Alberto Moravia
Giuseppe Tomasi di Lampedusa
Alberto Savinio
Carlo Emilio Gadda
Dino Buzzati
Tommaso Landolfi
Carlo Levi
Cesare Pavese
Elio Vittorini
Pier Paolo Pasolini
Primo Levi
Leonardo Sciascia
Italo Calvino
Umberto Eco
Pier Vittorio Tondelli
Aldo Busi
san marino
Republika San Marino (tal. Serenissima Repubblica di San Marino) je treća najmanja država u Europi (poslije Vatikana i Monaka), potpuno okružena teritorijem Italije.an Marino je jedna od najstarijih država na svijetu. Prema predaji, osnovao ju je 301. godine klesar Marin s otoka Raba. Marin je sa svojim prijateljem Leom pošao u Rimini. Zbog progona kršćana sklonio se na obližnje brdo Monte Titano, gdje je izgradio kapelicu. Ta kapelica je činila jezgru budućeg grada San Marina. Službeni datum osnutka države San Marino je 3. rujna 301. godine.
Ustav San Marina službeno je usvojen 8. listopada 1600. Malu državu prvo je priznala Napoleonova Francuska 1797. godine, a kasnije 1815. na Bečkom kongresu priznale su je i ostale europske države.
U ranoj fazi ujedinjenja Italije tijekom 19. stoljeća, San Marino je pružao utočište onima koji su bili progonjeni zbog svoje potpore ujedinjenju Italije. Giuseppe Garibaldi zbog toga je zajamčio da će San Marino biti nezavisna i suverena država, te je nije pripojio ujedinjenoj Italiji 1860 godine.
Zemljopis
San Marino graniči s Italijom (enklava unutar Italije), odnosno s dvije talijanske regije - na sjeveroistoku s Emilia-Romagna i na jugozapadu s Marche. Površina San Marina iznosi 60,57 kvadratnih kilometara. Udaljenost između najsjevernije i najjužnije granice iznosi 12 kilometra zračne linije. Najviši vrh je Monte Titano sa 739 metara.
Klima je mediteranskog tipa, ali je blaža nego u primorju zbog nadmorske visine. Ljeti temperatura iznosi od 20° do 30°C, a zimi od -2° do 10°C. Prosječne padaline iznose 550 mm godišnje.
Stanovništvo
Procjenjuje se da je San Marino 2005. godine imao 28.117 stanovnika. Od toga su 83,1% osobe rođene u San Marinu, a 12% su Talijani. Prosjećna gustoća stanovnika iznosi 481 stanovnika/km˛. 92,3% stanovništva su katolici, a 3% su ateisti.
Stanovništvo govori talijanskim, koji je i službeni jezik u San Marinu.
Politika [uredi]
Consiglio Grande e Generale ("Veliko i opće vijeće") je predstavničko tijelo (parlament), čije članove građani biraju svakih pet godina. Parlament bira svakih šest mjeseci (1. travnja i 1. listopada) dva člana iz svojih redova koji će obnašati dužnost Capitani Reggenti ("Kapetana regenta"). Kapetani regenti i kabinet čine izvršnu vlast.
Vijeće također bira Consiglio dei XII ("Vijeće dvanaestorice"), koji čine sudbenu vlast za vrijeme mandata Vijeća.
Administrativna podjela [uredi]
Cittá di San Marino
San Marino je podjeljen na devet kaštela ili općina (talijanski castello - utvrda, gradina), svaka na jednom brdu. To su ujedno i gradovi:
San Marino (Cittŕ di San Marino)
Acquaviva
Borgo Maggiore
Chiesanuova
Domagnano
Faetano
Fiorentino
Montegiardino
Serravalle
Administrativna podjela
Najveći grad San Marina je Dogana (cca. 7.000 stanovnika), koji nije samostalan kaštel već pripada kaštelu Serravalle.
Svaki kaštel/općina uključuje glavni grad u kojem je sjedšte kaštela, koji se naziva još capoluogo, te manja naselja koja se nazivaju frazioni.
Gospodarstvo
San Marino nema prirodnih izvora, tako da je poljoprivreda važna grana gospodarstva. Uzgajaju se žitarice, vino, masline i voće, te se uzgajaju se goveda i svinje. Sve do 1960-tih godina stanovnici San Marina su živjeli prije svega od poljoprivrede. Tada se počinju razvijatii obrt, trgovina i turizam. San Marino izvozi vino, lan, zanatske proizvode. Prodajom poštanskih maraka predstavlja ostvaruje se znatan prihod. Drugi veliki izvor prihoda je turizam, koji izravno ili neizravno čini 60% državnih prihoda. Stanovnici San Marina plaćaju vrlo mali porez. 52% aktivnog stanovništva radi u uslužnom sektoru , 41% u sekundarnom sektoru i 7% u poljoprivredi. Od 1. siječnja 2002., iako nije dio Europske unije, uvodi euro, kao službenu valutu (prije toga to je bila italijanska lira).
U San Marinu važan je i bankarski sektor, ali i proizvodnja elektonike i keramike.
Šport
San Marino je poznat po utrci Formule 1. Utrka se ne vozi na području San Marina, već 100 km sjeverozapadno, u Imoli. Do toga je došlo 1980. kada je Velika nagrada Italije iz Monze prebačena u Imolu. Međutim već se slijedeće godine utrka za Veliku nagradu Italije ponovno se vratila u Monzu, a utrka u Imoli se od 1981. vozi kao Velika nagrada San Marina.
San Marino ima i vlastitu nogometnu reprezentaciju, kao i nogometnu ligu. 1931. osnovan je Nogometni savez.
Post je objavljen 26.10.2007. u 15:07 sati.