Marketing
Posel.
Ekhm...
otkad sam upisala petu godinu, raspolažem zavidnom količinom slobodnog vremena. Oke, na toj mi količini ne bi zavidjeli kolege s drugih studija koji su navikli ne pohađati nastavu svakodnevno, ali jadničci nižih godina mojeg itekako bi.
E sad, budući da mi je baš nekako dojadilo vući za rukav svoje roditelje za svaku sitnicu i krupnicu koja mi je prijeko ili uzduž potrebna, valjalo je naći posao.
Posao.
Aha.
Ma radila sam ja dosad, tu i tamo.
Davno.
Malo.
Skromno plaćeno.
I pukom Providnošću, uleti vrlo jednostavan poslić nekakvog piskaranja. DI ćeš bolje za mene, volim piskarat više no išta, a još kad nisu statusi i anamneze, uživancija dupla.
Bila toliko uzbuđena oko svojeg novog radnog zadatka da nisam ni pitala za cijenu. Odradila to neko prepisivanje, oduševljena što sam mogla, barem za nekoliko dana, upotrebljavati riječi tipa: rokovi, sastanak, kontakti.
I taman kad sam mislila reć, ma ne morate mi ništa platit, baš mi je bilo drago promijenit tračnice na par dana, zovnu oni na potpisivanje ugovora o djelu.
Moi?
Ugovor o djelu?
Zvuči tako...odraslo...
I mislim si, joj kak me maltretiraju, ić potpisivat neke papire za dvjesto kuna, nemam vremena, al ajd kad su već zvali...
Dobar dan, rekoh. Ja došla.
Evo, evo, tu su papiri, ti pročitaj, vidi dal se slažeš...
Uzmem papire, redak po redak, pasus po pasus, članak po članak...Ma sve je ispravno...i dođem do retka s iznosom.
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
Zaradih svojih, nakon dugo vremena prvih, dvije tisuće kuna. Neznam jel to moj rukopis tak ljep, il sam ja tak ljepa, il šta...
No, pošto Zagreb? 
Post je objavljen 26.10.2007. u 15:18 sati.