Stvarno mi je teško svakoga jutra gledati svoga maloga psa kako me ispraća tužnim pogledom dok odlazim na posao. Svaki taj naš rastanak boli do kosti...kako da objasnim malome ludom psu da jednostavno nemam izbora i da moram na posao...kako da mu objasnim da bi puuuuuno radije bio s njim i odveo ga u turbodugu šetnju u kojoj bi se igrali, družili, trenirali...kako...
Nadam se svaki puta da me mali pas barem donekle razumije. Da barem u tragovima osjeća kako mi nije lako svakoga jutra ostaviti za sobom te žalosne tople oči i nadam se da zna da se svakoga dana žurim u najvećim brzinama kako bih što prije stigao kući.
Kući gdje me čeka moja prekrasna mala obitelj i ta mala iskra od psa koja nam svima izoštrava sliku bitka koji nas pokreće.
Jednoga dana...ma jednoga dana sigurno...svi ćemo stalno biti zajedno...ma nećemo se razdvajati niti na sekundu.
Post je objavljen 26.10.2007. u 07:10 sati.