Marketing
.:dnevnicki zapisi ili *zivot je prelos da bismo tako malo bili trijezni*:.
17. listopada 2007, Filozofski fakultet, dvorana A001
profesor otvara rolete. sunce se probija kroz rebra, ono zubato sunce zbog kojeg mariju boli uho, a ja nosim salove, katja se smrzava, a ostali se gube u zagrljajima i poljupcima bez herpesa.
Posao me priziva milo kao zvuk rijecnog rukavca kraj kolibe u Tennesseeju (...)
T. S. Eliot
sjecam se kad sam prvi put bila u ovoj prostoriji. rijec je vodio isti ovaj profesor, mene je ispunjavao entuzijazam i u glavi su bile neke, danas nebitne, trice. vec sam trebala odrasti dosad. ali nisam. stoga si danas predlazem sankcije! andjelic i vrazicak se prepiru preko moje glave, svaki sa svog ramena. zasad andjelic uvjerljivo vodi, ali cak je i vrazicak otporan na metke, a prirodnom smrcu sigurno nece umrijeti. potrudit cu se svakako. praksa kaosa prelazi u teorije sputavanja, barem u pocetku dok ne uspijem zadrzati kontrolu nad volanom.
ljubav vise nije vazna. svi su je svjesni.
21. listopada 2007, u autobusu za Zagreb iz Bosne
vracam se u prozu... cijelo ovo putovanje bilo je spas, bilo je cista Bosna i nista od Zagreba i mog tamosnjeg zivota nije me moglo pomaknuti. ljudi su bili divni, "osmeroduet" zena koje znaju s ugodjajem, pa cak i u prepunom lokalnom Routeu 66 gdje su ispunile sve uglove i svi su ih obozavali.
bila sam sretna. ovo putovanje trebalo je oznaciti moju transformaciju.
bojim se briga koje sam ostavila, bojim se narusenih odnosa i bojim se da se necu uspjeti promijeniti. ali pjesma me i dalje prati, u glavi mi se jos uvijek vrti prazan prostor i flashevi krcati dojmovima.
Jos mozes popraviti svijet... ako prave majstore pozoves...
PC&VC
trebam prespavati u onaj drugi svijet jer ovo je isuvise nestvarno da bi trajalo...
i tako, ostalo je povijest.
25. listopada 2007, Zagreb
on se cesto vraca. obicno nije uspijevao pogoditi trenutak. ali sada...upravo te su mi ruke falile. sjecam se svojih ranjenih srijeda kada su suze i neka tugaljiva retrospekcija bile jedini sadrzaj. tih srijeda sam se rijesila. (sada unistavam vikende.)
on je dosao nakon svoje ranjene srijede. nije zelio poznavati nikoga osim uspavane mene, s razmazanom sminkom i crvenom pidzamom sa srcem. sa sobom je nosio velike pijane oci i dzepove prazne od godina razocaranja. obavili smo divnu razmjenu - na meni njegova ogromna jakna, na njemu moj sarkazam zbog nemogucnosti postavljanja pitanja koja vec dugo za njega cuvam. on je divlji, neukrotiv, a ja ni ne pokusavam dresirati ga. bio je nalik djetetu koje moli za paznju, i na trenutak mi se ucinilo da ce proplakati iz zelje da baci stolicu preko terase. oboje drski u svakom verbalnom pokretu izlucili smo odjednom svu njeznost situacije. njegovo povlacenje moje nogavice, makedonski taktovi iz mobitela i iznenada glava na prsima. zagrljaj dviju osoba, polovicnih osoba koje se ne nadopunjuju, ali prkose okolini tim dobrim osjecajem iskazane ranjivosti. mi to mozemo, da. Ne voljeti se na potpuno nov nacin! ugrijana, gledala sam te ruke i zeljela ostati zasticena. pali smo na tom ispitu namjernog prepucavanja, posustali smo i zasutjeli.
otjerali su nas.
bila sam skromna na odlasku. on je bio ljut jer se vise necemo vidjeti.
zar je bitno?
vratit ce se i znam da cu opet zaboraviti sva pitanja.
Post je objavljen 25.10.2007. u 23:30 sati.