Marketing
tu sam da ti nadu vratim, ako padneš da te uhvatim...
.... ovaj tjedan tako brzo prolazi... nisam se ni okrenula a sutra je već petak... i onda malo odmora, pa opet škola, ispitivanja, testovi... a meni se tako ništa ne da... 
I dalje je sve u duhu Toše... gdje god se okrenem sviraju njegove pjesme... Sinoć sam gledala njegov dvd s koncerta u Sarajevu, i rasplakala sam se... neznam zašto... Baš mi ga je žao... 
Doista taj osjećaj dok slušam njegove pjesme... nemogu to opisati... zbilja se pronađem u tome svemu... Kroz njegove pjesme se osjeti da je on stvarno volio pjevati, i da se je uživio u te pjesme, a malo je takvih...Blago ovima u raju sad... imaju Tošu... kralja Balkana... a blago i nama jer raj je bogatiji za još jednog anđela... jer svi ćemo jednog dana umrijeti, kad nam dođe vrijeme... A ja se toplo nadam da ima jedno mjesto u raju i za mene... Ajd dosta filozofiranja...
Evo jedna pjesma koju posvećujem... hm... zna se...
Pratim te
Baci pogled preko ramena kad podjes
kad po meni ko po suhom liscu prodjes
pa me makar laktom u grudi pogodi
makar grub tvoj dodir bio jos mi godi
Baci osmjeh ispod uvojaka barem
da u tvoje misli bar na kratko stanem
ko u usporenom filmu se spotakni
preko mojih nogu ruku mi dotakni
Ref.
Pratim te, sve u korak
svaku stopu poljubim
svaku suzu, svaki uzdah osjetim
tu sam da ti nadu vratim
ako padnes da te uhvatim
Pratim te, i kad ne gledam
po koraku te znam
svaki drhtaj tvoga tijela osjecam
tu sam da ti nadu vratim
ako padnes da te uhvatim
Pratim te
Kad se ispod tvoga kisobrana stisnem
ja sam sretan iako na pola kisnem
pa me makar laktom u grudi pogodi
makar grub tvoj dodir bio jos mi godi
Ref.
Krv u glavu udari
i ko struja ozivi
ovo tijelo bar na
kratko ozdravi
Ref.
Pratim te
(3x)
osoba kojoj sam posvetila ovu pjesmu mi tako jako nedostaje... sve bih dala da sam sada uz njega... Nemogu opisati koliko mi fali... I najradije bih se sada uvukla u krevet i plakala cijelu noć, ali neću...jer sam mu obećala da neću plakati...Još se sjećam one subote i nedjelje kad je bio 29.09. i 30.09....i tako smo uživali zajedno, i bilo je tako lijepo osjetiti njegov zagrljaj... I onda kao da vrijeme stane.... više ništa nije bitno... 
I to neki ne mogu razumjeti, i onda ispadaš glup, svi te gledaju čudno, smiju ti se...
ali da znaju kako je biti razdvojen od nekog koga voliš tako dugo kao ja njega, shvatili bi neke stvari... Neznam... neki mi tu spominju sudbinu... Prije sam vjerovala u to da će ti biti onako kako ti je suđeno... a sad vjerujem da te život samo malo pogura u onom smjeru kako treba biti, pa da si nakon toga sam krojiš sudbinu... ali kad pogledaš, nije ni to istina, jer onda ta prokleta sudbina opet malo umješa svoje prste, pa se dogodi nešto loše, što ti sve poremeti.... 
Sve te to tjera na razmišljanje... i sad više ne znam u šta da vjerujem....
i sad sam se sjetila one dobre stare pjesme
"kakav je život kad u jednu čašu
stane, kako da zamolim zoru
da nikada ne svane...
Živim, jer Bog ima neki razlog da me
drži u životu, i da mi zlato bacaju pred noge,
ja u tome ne vidim ljepotu..."
Sva sreća tu su dobre stare cajke koje uvijek imaju prave riječi... 
Maja...
Post je objavljen 25.10.2007. u 20:39 sati.