kristalno mi je jasno...
za mene nema nade dok se ne razbudim.
oko mene su se počele slagati neke kockice, ali ja...
uh.
ma ne znam.
zbunjujem samu sebe.
ja sad idem iz ovih stopa da se bacim ravno u Savu... lol
imam katastravičnu glavobolju...
sanjam neke jako glupe svinjarije...
počinjem popuštati eksterijeru...
opet...
slagalica se ponovo slaže u neke čudne kombinacije, meni skoro-pa-neshvatljive...
opet otvaram prozor u umjetnost...
ali ovaj put...
ovaj put ću imati mjeru...
proljeće je još daleko...
čekam sunce...
jesen na moru je tako neshvatljiva...
fale mi boje...
one žarke, poletne...
danas sam saznala neke stvari o sebi...
i popravljam se...
zakrpavam neke ponovo otvorene procijepe...
moje se obrazovanje i dalje nastavlja zabrinjavajuće...
al dobro...
znam...
uskoro ću ih svo troje imati kraj sebe...
fale mi.
Post je objavljen 25.10.2007. u 20:28 sati.