Nije mi bilo ovih par dana do bloga, ma ustvari do ničega. Samo kiša, tuga i nevjerica u to da nam prijatelja više nema. U petak smo trebali van i nije nam se javio... A onda onaj blesavi osjećaj da ćemo se probuditi iz čitavog tog sranja. Predobri ljudi odlaze a najveća stoka ostaje. Onda tražimo utjehu u onome što se zove vjera. Ali u takvim trenucima i ona je poljuljana do krajnjih granica. U ovome apsolutno krhkome svijetu gradimo svaki svoj životni put i trudimo se kretati prema nekakvim zadanim ciljevima i u tome pokušavamo naći nekakva životna ispunjenja. Na kraju sve šta ostaje je trenutak kojega nikakva iluzija vremena ne može srušiti. Upravo zbog toga taj trenutak postaje vječnost. Jedina prava istinska konstanta u ovome ludilu oko nas. Ovo naše stanje koje zovemo životom toliko je krhko da u našim razmišljanjima ne možemo ni shvatiti koliko smo ništavni i beznačajni, ali evo ipak nam nitko ne može uzeti sjećanja. Znanstveno je dokazano da u našem mozgu samo opažanje stvarnosti i prisjećanje na istu aktivira iste centre u mozgu, pa se onda pitamo što je zapravo stvarnost? Odgovor je da je to ono stanje koje mi doživljavamo stvarnim. Neki odlaze prerano, ali naša stvarnost i zbilja uvijek će biti određena prošlim životnim iskustvima. Ostaje nam uživati u ovoj maloj iskrici koja nam je dana, ta iskrica će biti tu i kada nas ne bude. Upravo to je jedan jedinstveni i neponovljivi - život.
Post je objavljen 25.10.2007. u 20:17 sati.