BRACA-2
...U ljeto 1942.godine,neki daljnji rodjak po Mehu dosao u ono sirotiste kraj Doboja.Neko ga je poslao da dijete iz doma izvede i on ga pravo u partizane odveo.Isto vece sirotiste bombardovano,mnogo djece u njemu izginulo.
Meho partizane i onog rodjaka vidio kao bozje poslanje.Sa petnaest godina pomagao mitraljescu da municiju i mitraljez nosi,a kad je mina onog usmrtila,njemu mitraljez cijeli ostao.Iz bitke u bitku nosio ga miris baruta,snaga oruzja i osjecaj da ima cim krvopije i palikuce tjerati.Prvo ga falili,onda poceli po njemu odlikovanja kititi.Medalja za hrabrost,orden zasluga za...onda dobio i cinove,osjetio vlast.
-Da li bi ti pri vojsci ostao?-pitali ga poslije rata.
-Ja imam ove cizme,opanke sto su mi na nogama bili kad sam iz Hajljovina pobjegao,davno sam zaturio-bio mu odgovor pripremljen,iskren.
Dobio vod,trebalo da ih uci vojnim vjestinama sto je u ratu naucio ali nepismenost mu bila gora od rata.
-Ko ne zna pisati?-pitao vojnike.Onda one nepismene ubjedjivao da je nepismenost kao klasni neprijatelj,sto radnicku klasu drzi u mraku i sluzbi burzoaziji.
-A ko zna pisati?-pitao ponovo.Onog jednog izdvojio,kao da ga provjeri.
-Kako se pise slovo"A"?-pitao ga.Onaj pisao.
-Vrlo dobro-pohvalio ga.
-Sluzim narodu druze vodnice!-odgovorio onaj vojnicki.Meho kasnije zatvoren u svojoj sobi satima ono slovo"A"
vjezbao dok ga nije naucio,a onda i svih 30.Tako i on pobijedio mrak klasnih neprijatelja.U Hajljovine se nije vracao,
ostao uz cizme,drzao se grada.Po brdima hodao ganjajuci bandu,kad opasno nije bilo i Halima u Hajljovini poceo obilaziti.
-Fala Allahu dragome da se i ti sjeti da u Hajljovine i bratu navratis-rekao mu Halim kad se na pragu pomolio.
-Religija je opijum za narod i preda mnom Boga nemoj vise spominjati!-rekao on ozbiljan da ozbiljniji ne moze biti.
-Gluho bilo-prosaptao Halim radujuci se bratovoj posjeti.
Halim i Hasima jos osmoro svoje djece izrodili,Meho petoro.Mehi nudili da u skolu ide,on odbio.
-Kako da sjedim u djackoj klupi i da svi vide koliko ne znam?Eno vam onoga sto je popu Djurisicu zastavu nosio pa njega u skole tjerajte,meni je lakse bandu po sumama ganjati nego slova po knjigama-salio se ali i ponudu za skolu odbio saljuci u nju onog sto je cetnicima zastavu nosao dok su mozda bas njegovo selo palili,a seljane
ubijali.Onaj Djurisicev zastavonosa nije bio za goniti svoje po sumama,po kazni ga u skolu poslali,Meho opet nije bio za skolu,kao iskusnog ratnika,i partiji odanog,po zadatku i nagradi slali ga u sumu.
Kad su sume ociscene od odmetnika,koji se vec nisu uspjeli negdje skloniti,onu jedinicu kojom je Meho komandovao rasformirali a njega dodijelili odjelu unutrasnje bezbjednosti.Sef odjela mu postao onaj Djurisicev sto ga je on u skolu,umjesto sebe,poslao.
-On je za svoje odgovarao,a skola je skola-rekli mu kad se poceo buniti,potvrdjujuci naredbu o prekomandi.To tako kratko trajalo,Meho kovao plan kako da se onoga rijesi.A ono,onaj se njega rijesio.Sa sebi slicnim,optuzio ga za preveliku ljubav prema Staljinu.Jedno jutro dosli oni iz UDB-e,vezali Mehu i odveli ga u Centralni zatvor u Sarajevu.Malo iza toga sproveli ga do Golog Otoka.Tamo ostao pune dvije godine.O djeci se Halim brinuo dovlaceci im ono sto je u Hajljovinama mogao sam podgojiti i iz oranice izvaditi.Humicka djeca rasla i kuce izvana zapisavala.Pred posljednji rat petoro ih najvise skole pozavrsavalo.Hume se zivotu radovale,ono sto je do njih bilo,
o smrti razmisljale nisu.Ona dosla kao i svaki put prije toga,nezvana.Jedno od Mehine djece bio i On,bosanski
ratnik,dusom bogumil.
-Amidza Halim je,uz majku,bio taj drugi dio nase duse.Oca je rat ogrubio,zatvor porazio.Partija i ideja komunizma su mu bili otac i majka a onda ga oni bez grijeha poslali na vreli kamen,slano i duboko more,zicu i mitraljeze dojucerasnjih saboraca okrenutih prema njemu."Mi nismo oni.Oni ne mogu biti nasi ucitelji",odjekivale su mu usima Titove poruke,poruke njegovog Vrhovnog komandanta kako da se prema neprijateljima i protivnicima ponasaju dok je on partizan i vojnik bio.Ali na Golom Otoku nije bilo ni cetnika ni ustasa,ni Nijemaca ni Italijana,bili samo oni.Oni koji su"za"i oni koji su"protiv".A to"za"citao kako je ko htio,a na Goli Otok slao jaci,lukaviji,prepredeniji.
"Ako su krivi,sudi po zakonima za ljude.Ako nisu krivi pusti,ne trazi neprijatelje tamo gdje ih nema",Mehi zvonile u usima Titove poruke ali nije znao po kom zakonu i zasto njega tuze.Na kraju da bi fizicki opstao,morao je sam sebi grijeh da pronadje.Oni mu nudili nekoliko vrsta grijeha,njemu ostajalo da sam izabere svoj i onda da ga okajava,dugo,bespostedno unistavajuci i najmanji osjecaj samopostovanja.A cim covjek nema postovanje prema
sebi,ne smije imati postovanje ni prema onima u istim zatvorenickim odorama na pruge.Oni,u jos uvijek vojnickim odorama i sa oruzjem u rukama,progoneci zatvorenike radili to sa smrtnim strahom i uz prijetnju da je i njihova rezervna uniforma ona na pruge.
-U ambijantu prica o Hajljovinama i pokolju 1942,o bitkama oko Staljingrada i po Bosni,ganjanju bandi i velikoj prevari Golog Otoka,ali i grijehu nicim dokazanu,mi iz nove generacije Huma smo rasli i borili se za bolje sutra.I kad smo mislili da je stiglo,a ono ponovo zasvirale trube popa Djurisica i njegovih zastavonosa uz udaranje bubnjeva golootockih zatvorskih cuvara-govorio je bosanski ratnik uvodeci me u pricu o onom sto nas je spojilo krajem 1992.u flotili"Europa"u Kopenhagenu.
Post je objavljen 25.10.2007. u 16:04 sati.