...Kao sudionik i svjedok ovih apokalipticnih dogadjanja,Ivan Lovrenovic je uoci i tijekom rata neprestano ukazivao na tragicnu kratkovidnost i lakomislenost takve hrvatske politike u Bosni i prema Bosni,upozoravajuci na njene po narod katastrofalne racune,koji su vec poceli pristizati.U prakticnom smislu,on se angazirao i kao jedan od utemeljitelja Hrvatskog nacionalnog vijeca,koje je predlozilo projekt bosnjacko-hrvatske federacije,podrzan od Sjedinjenih Drzava,
koji je zaustavio hrvatsko-bosnjacki rat.Kao kakav suvremeni Ivan Frano Jukic,Lovrenovic je udarao na sva vrata od Pariza do Washingtona i od Berlina do Sarajeva,izlazuci se ponekad i smrtnoj opasnosti,a vrlo cesto kritici Tudjmanovih dvorskih pisara,sve sa zeljom da se promijeni tragicni tok dogadjanja,da se zaustavi apsurd.Ova knjiga zbirka je,dakle,takvih njegovih istupa,intervjua,clanaka,elaboracija.
U najtezim danima muslimansko-hrvatskog krvavog rata,kad postrojbe HVO-a ruse Stari most u Mostaru,javlja se u rubrici TRIBINA zagrebackog Vjesnika tekstom SVIJET BEZ MOSTA,za koji Alan Finkielkraut(i ne samo on)drzi da spada u jedan od najznacajnijih tekstova novije hrvatske knjizevnosti.U tom tekstu,napisanom u sveopcoj pomrcini,on kaze da su hercegovacki vandali,od vodstvom Mate Bobana i uz podrsku oficijelnog Zagreba nepopravljivo osramotili ime bosanskih Hrvata i taj drevni bosanski narod gurnuli u uzasan pokolj s Muslimanima,
subastinicima zajednicke zemlje,i porucuje:"Ako hrvatsko ime jos ista znaci,ako hrvatski ponos doista ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu,onda se pred ljudima i pred Bogom moze spasiti samo decidiranim i djelotvornim odricanjem od ovih barbara,ciji su postupci utoliko gori,ukoliko se cine u ime hrvatstva i tzv.nacionalnog interesa."To znaci,ako se zelimo vratiti nasem krscanskom,nasem evropskom iskonu,moramo proci mucni put samoispitivanja i katarze.Mozda jedino tako mozemo ostati u Kraljevoj Sutjesci,u Sarajevu,u Travniku,mozemo se vratiti u Bugojno,
u Vares.Samo,i Muslimani bi morali proci svoju katarzu,ali neka se oni time pozabave.
Ali sta cemo,ocevi naroda i danas misle i odlucuju za nase dobro i u nase ime.Mi za to vrijeme naseljavamo tudjinu.
(U isto vrijeme kad sam dobio ovu Lovrenovicevu knjigu cuo sam da se moj dragi prijatelj,sarajevski filozof i leksikograf,autor rjecnika njemackog jezika,Mario Vukic,u svojoj sezdesetoj godini sa suprugom iselio na Novi Zeland.Kao rodjeni Jajcanin cijeli zivot je skupljao gradju za povijest Hrvatiniceva grada,ne znam je li je zavrsio.
Zavrsit ce je,vjerojatno,u zemlji kengura.Bosanski pisci,u jednu rijec,dijele sudbinu svoga naroda).
Ali,pored svega,Lovrenovic ne prihvaca kraj bosanskih stoljeca,jos manje lazne lamente.Jedan takav,objavljen pod naslovom:"STO JE NAMA KRALJEVA SUTJESKA,KAD NAS TAMO VISE NEMA?"on naziva najstrasnijom hrvatskom recenicom koja je ikad napisana i dodaje:"Rijec je o tomu da je Kraljeva Sutjeska,da su sve hrvatskobosanske KRALJEVE SUTJESKE upravo TAKO i ZATO opstale u cijeloj novijoj polmilenijskoj povijesti,bivajuci istovremeno ona samozatajna vitalna osnova i energija cjelokupne povijesti hrvatskog naroda".Nakon definitivnoga sloma politike
HDZ-a u Bosni,Lovrenovic smatra da bi nas mogla spasiti politicka formula slicna onoj koju je demonstrirao fra Andjelko Zvizdovic u 15.stoljecu.
Ta formula mogla bi se izraziti sintagmom ODRICANJE I OPSTAJANJE.Ako smo zaslugom"vlastite"politike u Bosni izgubili domovinu,mozemo li barem snagom naseg odricanja,sacuvati preostale domove.Lovrenovic ne nudi ni vjeru,ni nadu,on se oslanja na stoljetnu zilavost minorita,znajuci da je kroz nju hrvatsko bice ukorijenjeno duboko u tlo bosanske zemlje.I ovu snagu opstanka mogu shvatiti samo oni koji Bosnu poznaju,samo oni koji je vole.
Dragi moj Ivane Lovrenovicu!Ja vise ni u sto nisam siguran,jer vec godinama zivimo u svijetu ciste ne-stvarnosti,ja samo osjecam jednostavnu ljudsku potrebu da Vam se zahvalim sto ste kroz Vase tekstove i knjige napisane tijekom ovog rata(LIBER MEMORABILIUM,EX TENERBIS,DIE WELT OHNE BRUCKE)svojim sjajnim talentom nastojali spasiti cast i sacuvati svijetao obraz naroda kojem pripadamo Vi i ja,i koji prozivljava kalvariju vjerojatno najvecu u svojoj cjelokupnoj historiji.Kao naturalizirani Bosanac zahvalan sam vam jer ste mi pokazali tajne kljuceve Bosne,
unutrasnje zemlje,zlatne riznice Jajca,knjiznice Fojnice,monstrance i kaleze,mudre listine nasih djedova,tu sopovsku otmjenost siromastva,ali isto tako ukazali ste mi i na put Baseskije,put sevdalinke i Hagade,svijet odricanja i opstajanja,jedan potpuni svijet;kao rodjeni Hercegovac.Vas sam duznik,jer ste moga oca i cijelo moje pleme uvijek znali razlikovati od necasnih ljudi koji ga zastupaju i tako kaljaju nase nijemo ime.U mojoj napustenoj sarajevskoj biblioteci,U ZEMLJI SVOJOJ-NA BASTINI TUZDI,ima jedna pjesma koju bih Vam u znak zahvalnosti za Vase sjajne knjige sad tako rado darovao,ali pamcenje postaje sve nepouzdanije,no Vi cete se sigurno sjetiti.Rijec je o pjesmi Konstantina Kavafija iz zbirke koja se zove GRAD,zavrsava,mislim,ovako:Nikad ne reci zbogom Aleksandriji za kojom se posljednji put osvrces/Aleksandriji koju gubis...
(Mile Stojic-"JUTRO U POMPEJIMA")
Post je objavljen 25.10.2007. u 15:02 sati.