Da ste me pitali ljetos, rekao bih vam da nakon najturobnije godine u svojem odraslom zivotu "vidim svjetlo na kraju tunela".
Godinu dana prije, bio sam u iznajmljenom i koliko premalenom toliko i preskupom stanu i druzio sam se s jednom ljupkom 27-godisnjom Portugalkom, rodjenoj u Venezueli.
Ljetos sam bio u svojem vlastitom stanu i s Marijom, pravom Venezuelkom! Zenom koja me je dozivljela kao nijedna prije, koja je od mene cula sto nijedna prije nije: da zelim da se useli k meni, da zelim imati dijete s njome... zena s kojom se buducnost cinila koliko izvjesnom toliko i svijetlom.
Tri mjeseca nakon toga cini mi se da je svjetlo na kraju tunela bilo svjetlo nadolazeceg vlaka. Bila je to dugacka kompozicija i osjetio sam svaki kotac svakog vagona na sebi.
Ipak, jos sam tu. Podugacak tunel, ali i njem mora doci kraj, kvragu i sve. Jedino sto se ovih dana osjecam toliko praznim bilokakvih osjecaja da nisam nizasta. Nisam dobro drustvo, a trebaju mi ljudi. U ovakvim stanjima cak mi se i patnja cini boljom: barem nekakav osjecaj da ucini da se osjetim ziv, ako mi vec sreca toliko vrckavo i neuhvatljivo plese nadomak ociju...
Post je objavljen 25.10.2007. u 12:41 sati.