Moji uporni odlasci na fizioterapiju nisu dali gotovo nikakva rezultata.Vucem se svako jutro,osim subote i nedjelje,
poznatom stazom do bolnice Kosevo.Ranije me na tom putu pratila gomila najraznovrsnijih vrsta pasa.Sada ih je gotovo nestalo.Prije,kao na kakvoj izlozbi,motali su mi se oko nogu psi raznih rasa,ali su preovladavali"avlijaneri",
sitni i krupni,svi napusteni i svi u potrazi za hranom.Pazeni i mazeni godinama po dvoristima i toplim stanovima,
izvodjeni u setnje,kontrolisani kod veterinara,sada su se odjednom nasli na ulici,nemocniji od ljudi,bez instikata i navika na prezivljavanje.Njihovi vlasnici su,ili napustili grad,ili umrli ili nemaju vise hrane ni za sebe pa su svoje dojucerasnje ljubimce prepustili njima samima.
Nekad se tako zalijepi za mene neka od tih ljupkih zivotinja,prati me u stopu do ulaza u bolnicu i kao da me pita:Gdje su ljudi,kud je nestala njihova paznja i dobrota?Kako su me mogli ostaviti na studeni,bez hrane?Ni sama ne znam sta bih im mogla reci.
Primjecujem takodjer da nema vise ni macaka,golubova.Nocu se cuju strasni i kao vuciji urlici.Pogotovo za vikenda,kada sam sama u ostacima moga stana.Vele da su to obracuni gladnih pasa.Mozda jedu najslabije medju njima.Kruze price da i ljudi jedu zivotinjsko meso,psece,macije,love golubove.U meni se trosi sazaljenje.Sve ga je manje i za ljude,a kamoli za zivotinje.
Srela sam nekadasnju ucenicu koja radi kao psihijatar u centru grada.Pobjegla je sa Grbavice.Smjestila se kod sestre i njene porodice u Skerlicevoj ulici.Kao dijete izgubila je nogu u eksploziji bombe sto je zaostala iz proslog rata.Nosi protezu i skoro se ne primjecuje da nema noge.Pozvala me je kod sebe na kafu.Sva je porodica na okupu.Pocastise me svjeze ispecenim hljebom i namazom koji je spravljen po ratnom receptu.Trebalo bi da imitira kajmak.Nalazim da je sasvim dobar.U porodici se svi necim bave,odlaze na posao,djeca u improvizovane ucionice.Kao da kod vas nema rata,pitam ih.U horu odgovaraju da ne dozvoljavaju da rat poremeti njihov ustaljeni zivot da se svi drze na okupu i da je u tom tajna njihove smirenosti.Ali,ne moze svako iza sebe imati porodicu i u njoj naci oslonac i snagu.Prepisala mi je lijekove koji,kako je obzirno objasnila,nisu za dusevno poremecene nego samo treba da poguraju prirodne odbrambene snage organizma,da doprinesu boljem raspolozenju.Lijekove sam pronasla u apoteci Vrazove ambulante i usput snimila kardiogram,lakse i brze,i uz vecu paznju nego sto jer to bilo moguce prije rata.
(Mevlida Karadza-"PREZIVJETI U SARAJEVU(Moja mala crvena teka)")
Post je objavljen 25.10.2007. u 12:22 sati.