Marketing
ponekad mi se čini kao da sanjam.
neki aspekti mog života čine se potpuno savršenima, kao da su dio nekog davnog zaborava.
moj život nije savršen. definitivno nije. ali postoje ljudi koji se svojski trude učiniti ga takvim, samo da bih ja bila sretna.
i na tome im hvala.
postoje trenuci kada se sve oko mene zamagli, pri sjećanju na davno minule rane, jer ti amaneti još su dio mene. tad sve dobre strane mog života kao da se izgube, i ne vidim ništa osim vlastitih tmurnih misli.
no, imam nekog tko će me izvući iz tog ponora. i kad znam da imam Njega, osvrnem se oko sebe i shvatim da imam Njih, Njih koji me vole i koji me čine sretnom.
prije točno godinu dana, na samom početku moje ne baš toliko slavne gimnazijske karijere, dogodila se tragedija koja je potresla cijelu gimnaziju i ovila je u crno.
umro je vedran. cijeli je život bio pred njim, i postavlja se samo jedno pitanje: ZAŠTO????
tih dana, kad smo saznali, u očima onih koji su ga poznavali i voljeli vidjela se bol i nevjerica. jedna mlada duša oduzeta je s naših hodnika i vidokruga, zauvijek...
bila je to njegova odluka. razbio je pješčani sat svog života, a u srcima ljudi koji su ga poznavali ostavio bol, ali i sjećanje na sve lijepo.
nisam ga poznavala, ali njegova me smrt potresla. toliko mlad i s toliko obećanja...
u toj godini prvi put sam se suočila sa smrću. počevši od njega, pa sve bliže i bliže meni...
možda će me netko smatrati licemjernom što pišem o nekome koga nisam poznavala, ali smatram da je svaki ljudski život vrijedan toga da mu iskažemo poštovanje.
i zato: veky, zauvijek ćeš ostati u srcima onih koji su te znali i voljeli, i u sjećanjima onih koje je tvoja smrt pogodila. tvoj duh nikad neće iščeznuti s ovog svijeta, i sigurna sam da ćeš i danas stajati uz nas na hodnicima gimnazije.
R.I.P.
Post je objavljen 25.10.2007. u 07:54 sati.