Daj mi jedan razlog da odem, i otići ću, Maki, obećavam.
Mislim, ne moraš, nitko te ne tjera, niti ja navaljujem, i znam da baš ni ti ne želiš…
I znam da je Moral jeftina i laka kurvica u kupleraju za socijalne slučajeve pohotnika.
Al sam već toliko pitoma da bih otišla, kad bih dobila kvalitetan razlog (sramota priznati).
Ovaj put sam fakat brzo pala… Damn…
E, a kad bi put bio ravan, kakve vidike bih ti pokazala, Maki, ne znaš ti!
Zašto si onaj dan pozvao na kavu? Zašto nisi zaboravio? I zašto si došao 15 minuta ranije, samo da popušiš cigaretu na slučaj da sam nepušačica? I zašto si se izmicao, ali na pravu stranu?
I kad je došlo vrijeme za jednu od onih istina koju bismo najradije zakopali i prelili cementom, gledao si u ruke. Ja sam tražila nešto izražajnije. Našla sam uličnu lampu. Bila je sama.
Pa kaj zauvijek??
Neću ja to, ja bih… Ma ja bih tebe, Maki, koji si ti konj!
Ja bih tebe onako, kao neka gradska klinka kad poželi ponija, ili tip s alergijama na sve živo mačića, ili mačić kad poželi tipa sa alergijama na sve živo…
*Sladunjava sam.
*»Htio sam samo pričat s tobom»
Vau…
To je nešto novo…
Ima ljudi koji mogu vidjeti lijepe djeliće života. Koji tumače sitne smjerokaze, a malena svijetla su im samo daleki svjetionici.
A ima ljudi kojima je cijeli život lijep. Ne zato što je, nego zato što su napravili takav izbor.
Bojim se da sam naletjela na takvog.
Sluša se: taško je nešto izdvojiti, ali ajde…
Želi se:
Osjeća se: s obzirom na popriličnu bezizlaznost situacije, jako dobro, jako raspoložena za neki izlazak.
Post je objavljen 25.10.2007. u 01:15 sati.