Savjest, kao glas ljubavi Božje u nama,
život svakog čovjeka vodi njegovom cilju
i stalno brine o ostvarivanju njegove punine,
te nam pomaže da preko uma stječemo istinu,
preko volje stječemo dobrotu, preko srca radost
i preko duha slobodu ostvarenja svake osobe.
Tako je savjest, tvorac i učitelj moralnih normi.
Po savjesti, u duhu, stojimo pred Bogom,
kao i naša duša koja želi biti u sebi jedno,
a to uspjeva samo u duhu istine i dobrote.
Glas ljubavi tako čuva naš unutarnji dom,
to tiho mjesto gdje razgovaramo o sebi
o drugima, kao u hramu i utočištu Božjem.
Kada slušamo glas savjesti, prati nas mir,
unutarnja radost i tiho zadovoljstvo, a
ako ju povrijedimo, ona ne šuti, nego
njen glas postaje bolan kao osuda.
Obraćenje svakog od nas, kao prelazak
u novi život ili novo rođenje iz grešnosti,
i prelazak u novi život milosti, je nužnost
za opstanak svakog pojedinca, a to se ne
događa svojom zaslugom ili mudrošću
nego milošću i dobrotom Božjom, koja
od nas traži vjeru, molitvu, i iskrenu želju
za obraćenjem na pravi put zakona Božjeg.
To je put naše ispravne i sigurne savjesti,
kada ostajemo na tragu i putu vječne sreće.
U opomenama, presudama i govoru ljubavi,
duhovno oko dotiče obrise nevidljivog sunca
kada Božja riječ duši govori riječi spasenja.
Savjest je temelj pravog čovjekoljublja,
sveta jezgra neophodna za opstanak čovjeka,
u kojoj prepoznajemo sličnost sa Gospodinom.
Tu se ostvaruje Božji plan za svakog poseban
i želja da nas ostvari kao osobe, na svoju sliku.
Na nama je da prihvatimo božansku istinu,
dobrotu, pravednost i ljubav, kako bi radosno
nosili teret života, ma kako velik bio.
Post je objavljen 24.10.2007. u 22:53 sati.