Na poèetku posta æu uvijek podsjeæati da je natjeèaj za razmjenu otvoren od 09.10. do 25.11. posjetite stranicu FSO-a ili pogledajte moj post.
¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤
Nešto sam shvatila prije nego što sam pošla na razmjenu.
Kad sam pogledala sve one uèenike koji su pošli na razmjenu i vratili se, shvatila sam da im je jedno svima zajednièko; nekako se èine samopouzdanijima. Svi su mi nekako zraèili tom aurom punom sigurnosti u sebe.
Pitah se zašto; Je li to zato što su morali biti daleko od svojih bližnjih na toliko dugo razdoblje? Je li to zbog novog društva? Je li to zato što su bili prepušteni sebi? Nisam baš uspjela potpuno dokuèiti zašto, ali nije me toliko brinulo jer sam bila sigurna da æu to otkriti i sama. Jer, na posljetku, i ja sam trebala napraviti to što su i oni, zar ne?
Sada kada sam se vratila, opet gledam na ljude koji su bili na razmjeni; da, definitivno se èine drukèijima. Pogotovo jedan deèko u mojoj generaciji. Kako bi moja mama rekla: "Drukèiji za 180 stupnjeva!" Ne znam je li to zato što su sad maturanti, ne znam je li to samo jer je prošla godina dana da malo sazriju, ali se definitivno èine samopouzdanijima.
Sad pogledam i sebe. Jesam li se promijenila? Je li ta godina ostavila tragove na meni? I u meni? Što mi se èini?
...
Da, definitivno. Mislim da sam drukèija na nekoliko naèina. Sada imam jednu novu perspektivu na svijet oko sebe. Sad znam mnogo više o nekim stvarima nego prije. O nekim stvarima o kojima ne bih možda nikad ili tek kasnije shvatila.
Evo, na primjer;
Oduvijek sam se voljela smatrati tolerantnom osobom koja je otvorena za razlièitosti. Meðutim, jednu sam godinu bila van ovog malog grada u kojem je žena drolja èim malo skrati dužinu suknje pa se, ne dao bog, usudi nositi minice i malo veæi dekolte. Ili ako se netko pak odluèi na neki veliki projekt unutar grada pa ispada megaloman. Ili ako se pak sazna neèija alternativna seksualna orjentacija ta osoba postane predmet svih traèeva pa èak i prozvan bolesnikom.
Jednu sam godinu živjela meðu curama koje su stalno nosile minice i dosta duboki dekolte i bivale opominjane od profesorice, a nitko u školi to nije doživljavao kao droljasto ili neobièno osim ako netko ne bi stvarno pretjerao. Jednu godinu sam živjela meðu curama koje imaju tako lijepa lica, ali o svom tijelu ne vode nimalo raèuna i nije ih briga kad im debeli komadi sala ispadaju izmeðu pretijesne suknje i prekratke košulje. Jednu godinu sam živjela u školi u kojoj ljudi otvoreno priznaju svoju homoseksualnost ili biseksualnost i nikoga nije bilo briga.
Tako se sada vratim i sjednem na piæe s nekim ljudima i bude mi tako neobièno da se recimo homoseksualnost spominje kao nešto ultra-egozotièno ili èak abnormalno. Bude mi neobièno što drugi znaju bii dosta ogranièeni i budem iznenaðena što se ja uopæe èudim tome. To sam sad uzela kao jedan primjer, ali ima toga još.
Zatim,
kako sam jednu godinu bila bez roditelja, ili vam ga bez onih kojima ste najvažniji i koji obavljaju puno stvari umjesto vas. Jest da sam bila èak i prezaštièena od škole i organizacije, ali one svakodnevne stvari su bile moja odgovornost. Više nitko neæe doæi provjeravati jesam li se probudila na vrijeme ili pobrinuti za sve detalje ili me podsjeæati da nešto bude uèinjeno. To sam sve morala ja. Još pogotovo kad odete u goste nekome i spavate pod njihovim krovom. Morate se nekako odužiti za to gostoprimstvo, zar ne? Pa pomagati u nekim sitnim kuænim stvarima, imati stalno tu neku želju da nešto napravite kao npr. pospremite suðe iz perilice ili pomognete u nekom kuæanskom poslu. Iste one poslove koji bi mi kod kuæe bili tako lijeni za napraviti. Onda se nakon takve godine vratim doma i naðem brata kako prigovara za neke sitnice o kojima sam se tamo trebala sama brinuti. Ili mu je èak teško napraviti neki sitni kuæni posliæ, kao, mama æe. Sad mi postaje èak i neugodno kad mama radi neki kuæni posao koji ja mogu napraviti.
Ne znam, skroz je drukèije kad isti prostor morate dijeliti s još mnoštvo drugih. Kad nemate dovoljno privatnosti i uvijek morate imati na umu da isti prostor, izvore, hranu koristi i mnoštvo drugih. Kad znate da jedino kroz sklad, kompromis i rad s obje strane možete sretno živjeti.
Vjerujem da se tako nauèimo oslanjati sami na sebe i poèinjemo shvaæati da jedino sami, kroz svoju snagu, moramo i možemo opstati. Makra živjeli s još mnoštvo ljudi i makar imali hrpu ljudi koja æe se brinuti za vas 24/7, ipak nikome nismo toliko važni jer im nismo djeca, svi smo tuða. Ipak su roditelji samo jedni i nitko se drugi neæe nikad više ni htjeti brinuti i voliti nas toliko.
Takoðer, kaže se da sebe najbolje spoznajemo tek kad izaðemo iz poznate sredine. Mislim da mogu potvrditi tu uzreèicu. Tek sam u novim situacijama shvatila koliko trebam poraditi na nekim osobinama ili sam možda došla do iznenaðujuæih spoznaja o svom ponašanju i mislima. U susretu s novim izazovima sam shvatila što toliko volim što ovdje imam u Dubrovniku, a što nipošto ne bi trebalo biti tako kako jest ovdje. Kad smo sami imamo vremena promisliti o sebi samima i shvatiti svoje prioritete, ukuse i sklonosti. Zahvaljujuæi ovom iskustvu uspjela sam proširiti svoje vidike jer sam upoznala više drukèijih ljudi, više osobnosti, više o ljudskom ponašanju, više o sebi, više o tome što želim od svog života.
Kao što u mojoj školi nitko neæe èitati misli i servirati sve na srebrnom pladnju, ali ako sama krenem s idejom i zatražim pomoæ, vrata æe bi se otvorila i dobila bih podršku. To se isto da primijeniti i u životu. Sami sebi stvaramo svoj život i sami sebi kreiramo buduænost. Bit æe nam jedino onako kako mi prostremo. I nikako drugaèije.
Možda nas ta spoznaja vodi s razmjene. Možda smo shvatili da trebamo poraditi na sebi pa i jesmo. Možda sad znamo mnogo više nego prije. Pa kad znamo možda smo i manje anksiozni. Pa samim time i sretniji. Pa se to i odrazi na našem pouzdanju.
Vjerojatno u takvim situacijama i u takvim sredinama bolje spoznamo svoju vrijednost i shvatimo da smo zapravo mnogo sposobniji nego što smo umislili.
E, pa hvala ti na tome.
Post je objavljen 24.10.2007. u 23:31 sati.