... tako želja za velikim profitom jede umjetnost.
To je moj odgovor na komentar kako će nas publika zaboraviti u Zagrebu.
Svaki rad ima neku svoju vrijednost.
Kad se zapošljavate dogovarate plaću i ostale uvijete rada ... ili pristajete na ponuđeno.
Kad radite bilo što drugo ... ili to bude za neke novce ili neku drugu vrijednost.
I zadovoljstvo je vrijednost.
Zadovoljstvo učinjenim ili zadovoljstvo što ste pomogli prijatelju ili ...
Mi smo prošle godine imali zadovoljstvo organizirati Humanitarac. I mnogo njih nam je iz istog zadovoljstva pomoglo u tome bilo svojim radom bilo produktom ili uslugom koju pruža njihovo Poduzeće.
No, morali smo imati i onoga tko će financijski pomoći, jer postojali su oni koji su nam rekli: „ Je, mi od takvih manifestacija živimo.“
Dragi naši, zadovoljstvo nam je svirati ovu glazbu.
Svi imamo osnovni posao koji radimo puno radno vrijeme, a nakon toga dolazi glazba.
Ono što je uvijek krasilo ovaj bend je da se na nama se vidi da uživamo izvodeći ovu glazbu. Ne znam da li je ikad itko vidio „mrtvo puhalo“ na stage-u: ja sam imao dosta puta prilike vidjeti takve, nazovi, glazbenike. „Daj da to odradim, pa pinku u pađe i livada.“. Kod nas takvih nije nikad bilo.
Samo ... bilo bi smiješno za nastup dobiti ništa ili „kikiriki“.
I naš trud ima svoju vrijednost jer ... ne spadamo u glazbenike koji sviraju samo zato da imaju dogovoren „otvoreni šank“ – trampa „svirka za cugu“.
Imamo kvalitetu koja nešto vrijedi.
Nismo ni megalomani – svjesni smo gdje smo i kakva je situacija u našem okruženju.
Znamo i da puno poznatiji izvođači „kubure“ sa „preživljavanjem od glazbe“.
No nismo ni „ovce za šišanje“.
Hm, sad kad čitam napisao, ispada sve jako crno. Bolno crno.
Tjah, barem koliko ja baratam informacijama, rijetko se što i dešava u Gradu.
„Buldog“ ima večeri sa živom glazbom, vjerojatno „BP“ ... jesam što zaboravio?
Na drugim mjestima su večeri ... sa DJ-em. Ili sa „CD-jem“.
Razlikujem to, bez brige.
Biti DJ ... dobar DJ ... treba to znati i imati iskustva.
Prati što se dešava, bitna mu je publika ... „miksa“ ... a za to treba pratiti trendove, glazbu, uložiti u tehniku kojom to radi. Dakle ... ulaže u sebe i svoj rad ... i biva za to plaćen (adekvatno ili ne ... to bolje znaju DJ-i).
No, u trci za svim mogućim smanjenjem troškova, a time većom zaradom ... vlasnici se koriste i sa „CD-jem“. Nalupaju mp.3-ca i puste ga. Čujem ... i svako veče isti CD.
Dok ih publika ne „osvjesti“, dok ne negoduju, dok i uz takvu glazbu dođu, popiju ... a „suma“ na kraju večeri pokaže zadovoljavajuću cifru ... i ostati će tako.
Čemu se izlagati većim troškovima kad i ovako nije loše?
Honorar za DJ-a ... je za jednog čovjeka.
Nas je 5, u skoro vrijeme i 6. I svatko od nas jednako vrijedi.
Ne trebam dalje, zar ne?
Ovi, koji nas zovu, našli su računicu ili spadaju u one da „sve što vrijedi ima svoju cijenu“ oko koje se uvijek može dogovoriti. Ili razmišljaju dugoročnije.
Nama je žao što takvih nema u Zagrebu, već u Puli i Rijeci ... ili Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori.
Možda sutra ... možda ... ipak uspijemo nešto dogovoriti i za našu zagrebačku publiku. Nadam se.
Ovo je naš grad ... a najmanje tu nastupamo. Svjesni smo toga ... i žalosni, no ...
Prije par godina ipak je bilo ... bolje. Dalo se naći mjesto za svirku. Na žalost, umjesto na bolje ...
I, ono što se zna već ... desetljećima ... i opet ću se poslužiti naslovom posta ... ako revolucija jede svoju djecu, tako radi i ovaj grad.
I mi moramo van njega ... da bi opstali.
Dok se nešto ne promijeni.
Post je objavljen 24.10.2007. u 22:35 sati.