Krecem se u krugu svakodnevnih obaveza,koje su postale navika.Medju njima je i odlazak po vodu.Na dva kaisa nanizem po dva kanistera od pet litara i tako objesene o dva ramena lakse nosim.Rijetko idem sama.Sa mnom najcesce ide Fahro,sa ruksakom prepunim kanistera i kolicima.Imamo dvije mogucnosti-ili da idemo na Skenderiju ili kod Pivare.On me uvijek vodi kod Pivare jer misli da je tako sigurnije.Pronalazi najkrace puteve.Prvi put kad sam ugledala nepregledne redove ispred cijevi duzine oko deset metara na kojoj se u razmaku od po metar nalaze cesme,mislila sam da je nemoguce izdrzati to cekanje na ledu i hladnoci.Uz to se u guzvi,dok se ulijeva voda,ne moze izbjeci da se potpuno ne skvasi.Dragi,dobri Fahro,pokusava da me zastiti,da moj teret doda svome.Uzalud ga uvjeravam da mogu nositi svoje kanistere i da se,toboze,nisam umorila.I tako svaki put.
Nervoza raste oko svake potrosene kapljice vode koju nisu pustili vec mjesec dana.U redu za vodu se svak ponasa na svoj nacin,u skladu sa svojom prirodom.
Jednog mirnog,a ledenog dana,odmah po dolasku iz Instituta,zaputila sam se na vodu,na Skenderiju.Tu se osjecam sigurnije nego kod Pivare,gdje je neki dan granata usmrtila i ranila vise vodonosa medju kojima su bile tri kceri i unuka nekog imama.Sam im je proucio posmrtnu dovu i ispratio ih u mezare.
Na Skenderiji,debeli betonski zid pruza zastitu.Samo je teren na kome se ceka raskvasen i zaledjen,a posljednji metri ispred cijevi za vodu su osobito teski.Treba skakati sa kamena na kamen ili zagaziti u vodu.Sa mojom ranjenom nogom redovno se sva skvasim.A i put do vode je opasan.Narocito preko mosta na Skenderiji,kuda se mora preci.Otvoren je na sve strane.Sve zavisi od dobre volje onih koji salju granate i od snajperista.Varljivu zastitu pruza izgorjeli tramvaj koji se u svojoj posljednjoj voznji zaustavio kod mosta.Kad polazim na vodu obicno donosim odluku da necu ici na Skenderiju,nego na mnogo dalje mjesto,kod Pivare.Tada preovladavaju razlozi sigurnosti.Ali,dok se spustim niz Veliki park kad treba da donesem definitivnu odluku o tome na koju cu stranu,vec mi otezaju prazni kanisteri za vodu,bol u ranjenoj nozi postane gotovo neizdrziva pa mi se ucini da je bolje pretrcati preko mosta i ici na Skenderiju.U to se umijesa i mala,gotovo nevjerovatna mogucnost da cu usput sresti i cisternu i natociti vodu i tako izbjeci,i dalek put i opasnost.Medjutim,to se desilo samo dva puta u mojoj karijeri vodonose.
Tog dana sam se,dakle,odlucila za Skenderiju.Rijetko se ko usudi da predje most.Nastojim da ga predjem sto brze mogu.Izgovaram sve molitve kojih se mogu sjetiti.Mislim na djecu,jer bih htjela da mi oni budu zadnja misao.
Odmah iza mosta blizu je red u kojem,prema mojoj procjeni vec ima dvjestotinjak osoba.Sporo se primicemo cijevi.Hladnoca je polarna.Spominju -20 stepeni.Srecom,imam dobar vuneni kaput,cizme postavljene krznom i uz to sam umotana vunenom maramom.Pored reda,uz opste negodovanje prosao je mladic sa kanisterom,upadljivo vukuci nogu.Tvrdi da je ranjenik sa prve borbene linije.Ubrzo se vratio sa punim kanisterom i bas kad je prolazio pored mene,okliznuo se i pao.Nasla sam se i ja na tlu,s malim prstom potpuno odvojenim od sake.Shvatih da je iscasen pa ga drugom rukom vratih u normalan polozaj.Zaprepastena,i ja i ostali gledali smo toboznjeg ranjenika kako brzim koracima odmice noseci dragocjeni kanister pun vode.
Komentari su razliciti.Uglavnom predlazu da idem odmah do prve ambulante,ili u bolnicu.Prst je poceo da plavi i otice.Kolebam se,da li prvo da natocim vodu a onda,shvatam da je,svakako,ne mogu nositi.
U prvoj ambulanti je istaknuta obavijest da radi samo do dvanaest sati.Nekako sam se doteturala do Vojne bolnice,sve noseci prazne kanistere na ramenu.Jedva pronadjoh ulaz u Bolnicu.U hodniku u koji sam nasumce usla mrkli je mrak.Pipam i trazim kakva vrata,nekoga koga cu pitati gdje mi mogu pruziti pomoc.Obilazeci sa raznih strana,nekad besprijekorno uredjenu bolnicu,udarajuci na nepoznate,poluurusene hodnike naidjoh na nekog covjeka,bolje reci nazreh ga u mraku i on me povede u prostoriju gdje se uz svjetlost svijece naziru likovi u bijelom.Kao u kakvom podzemnom svetilistu obavljaju ovdje ljekari,bolnicko osoblje svoj krvavi posao.Skoro sam se zastidjela sto za takvu sitnicu trazim intervenciju.U mirno vrijeme bi me poslali na slikanje prsta,stavili gips,a sada,ljubazno,ali usput,jedan mladic mi obicnim flomasterom fiksira mali prst uz prstenjak i sve cvrsto obmotova zavojem.To treba nositi tri sedmice.Pitam,hoce li mi poslije toga prst biti kao prije,a on se sali i kaze:
"Hoce,gospodjo,ako odete na more."To iz nase perspektive izgleda kao da mi je rekao da ce sve biti u redu ako odem na Mjesec.
Kod kuce me Struja i Adlija docekuju sa zaljanjem,predbacujuci sebi sto oni ne mogu ici po vodu nego ja,kao najmladja u kuci,to radim za sve troje.Jedva sam ih umirila uvjeravajuci ih da me nista ne boli i da ce ubrzo sve biti u redu.Stisnula sam zube i stalnom bolu na nozi dodala jos jedan.
(Mevlida Karadza-"PREZIVJETI U SARAJEVU(Moja mala crvena teka)")
Post je objavljen 24.10.2007. u 16:06 sati.