Citajuci hrvatsku i bosnjacku knjizevnost napisanu ovih ratnih godina u Sarajevu i o Sarajevu,Branimir Donat nedavno je napisao:"U usporedbi onoga sto je o ratu napisano u Zagrebu i onoga sto nam je stiglo i jos stize iz Sarajeva,duboko sam uvjeren da je najbolje ne prihvacati se jalova posla usporedjivanja,vec posramljeno sutjeti."Slijed tragicnih dogadjanja tako je fokusirao jedan bitni segment hrvatske knjizevnosti,do sada uporno marginaliziran,zanemarivan,a,kako istice Donat,u pojedinim segmentima toliko estetski ostvaren da se ne moze komparirati ni sa cim napisanim u Hrvatskoj.Iduci tragom ovog meritornog suda,mogli bismo,takodjer gorko(takodjer posramljeno)zakljuciti:sjaj bosanskog segmenta hrvatske kulture dopire do nas u trenucima njenog definitivnog zalaska.
Tako smo,eto,dosli do same biti nove Lovrenoviceve knjige.Propast Bosne i s njom"orijentalnog hrvatstva",kao integralnog dijela hrvatskog"kulturnog kruga",dogadja se tako u tisini,u onoj sopovskoj nijemoj spiritualnosti ili u znaku Andriceva jezgrovitog upozorenja:SA SVAKOM STAROM BOSANSKOM ZENOM UMRE JEDNA PRICA,A SA SVAKIM FRATROM JEDNA HISTORIJA.Sto moze,dakle,jedan hrvatski pisac u trenutku unistenja jednog segmenta njegova duhovnog i kulturnog bica?Estetska igra biva stavljena"na stranu",a preuzima se mucna duznost svjedocenja.
Lovrenoviceva POLITICKA KNJIZEVNOST zasniva se na biljezenju cinjenica(Bosna gori-gledamo i pamtimo,glasi jedna njegova izjava dok je jos bio u opsjednutom Sarajevu),ali i promisljanju tih cinjenica u kontekstu jedne opskurne politike srpskog velikodrzavlja koja za posljedicu ima prije svega nesumjerljivu ljudsku tragediju.Kao vrstan prozaik i nedostizan znalac u pitanjima historije i kunsthistorije Bosne,autor odgovara i na dnevne izazove,osvrce se najcesce na one mracne posljedice srpskog nacizma,koji su od Bosne i Hercegovine htjeli stvoriti veliku Srbiju,a napravili su samo jednu krvaviju,na cijem mjestu zadugo nece moci biti ljudska bica,ali i one glasove"razboritosti i mudrosti"s nase,s hrvatske strane,koji destrukciju Bosne tumace kao stvar u prilog pobjede"opcehrvatskog nacionalnog interesa".Dominantnu hrvatsku politicku"zna se"misao i praksu on podvrgava razornoj analizi,denuncirajuci je pogotovu kad je ona,ta politika,na tragu velikosrpskog velikodrzavlja,
kojemu je bosanska drzavnost bila glavna prepreka vec sto pedeset godina.Tu politiku,u jednom pasusu,
Lovrenovic definira na sljedeci nacin:"Politika o kojoj govorim naprosto ne zna operirati s kakvocama,
pred njima je ona potpuno zbunjena i frustrirana,njezino polje su procenti,prostori,teritoriji,tek iz te zalosne perspektive moguce je razumjeti onu,izgleda,endemicno hrvatsku pojavu:nepoznavanje svojega,nemarenje za svoje,slast u gubljenju svojega i u odricanju od svojega."
Risuci kulturnopovijesni krajolik te,unutrasnje zemlje(TERRA INTERIORIS),posebice one sredisnje Bosne,ciji su stoljetni bastinici Hrvati i Bosnjaci,autor je vec desetljecima ispisivao pasuse poput ovoga:"I takva povijest naseg zivljenja u ovoj zemlji,pa i nacin na koji se taj narod uzdigao i oporavio,stalno upucuje da se tu moze ljudski zivjeti samo u nekom drugom odnosu drustvene i kulturne SIMBIOZE,i da taj model ni malo ne ugrozava posebni kulturni i narodni identitet,a da ljudima pruza nenadoknadive mogucnosti duhovnih iskustava i izazova u susretanju s drukcijima od sebe.(...)Pogotovu to vrijedi za srednju Bosnu,i pogotovu bi to imalo vrijediti za Hrvate i Muslimane,
kao sto je stoljecima vrijedilo."(str.77)Ovakvo misljenje dijelila je vecina hrvatskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini,o cemu je nekolicina i informirala hrvatskog predsjednika u jednom otvorenom pismu(pismo potpisali Ivan Lovrenovic,dr.Ivo Komsic,Ivan Kordic,Miljenko Jergovic,te autor ovog osvrta)u sijecnju 1992.godine.
Medjutim,hrvatska se aktualna politika prema Bosni ponasala upravo onako kako je Lovrenovic naveo u prethodnoj definiciji.Za mladje citatelje ukratko cemo rekapitulirati sadrzaj i sudbinu tog pisma.
S pocetkom rata u Bosni,u proljece 1992.godine,bilo je,naime,zorno da je hrvatski predsjednik Tudjman racunao s podjelom Bosne.On tu svoju namjeru nije ni krio:jos prije no sto je Vukovar nestao pod gusjenicama okupatorskih tenkova,sastajao se sa srpskim predsjednikom Milosevicem,a u izjavama listu Times i agenciji Associated Press pocetkom sijecnja 1992.razmetao se idejom podjele Bosne kao nekim svojim"otkricem"i"pronalaskom".(Zanimljivo je uzgred napomenuti da Slobodan Milosevic,koji je poveo onaj stravicni rat i koji je Bosnu DE FACTO podijelio ognjem i macem,uzduz i poprijeko,nikad nije rekao niti rijeci o njenoj podjeli).Autori toga pisma Tudjmana su uljudno upozorili da je dijeljenje Bosne"neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskog i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini,te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske,te da taj cin samo predstavlja hvatanje za rep Miloseviceve politike prema Bosni."Pismo je bilo otvoreno jer je bilo upuceno hrvatskoj javnosti,a potpisnici su naivno ocekivali da ce ih hrvatski predsjednik,kao ljude poznate u intelektualnim krugovima Sarajeva i Zagreba(ta objavili su toliko knjiga!),pozvati na razgovor da iznesu svoja misljenja o hrvatskom problemu u Bosni.Umjesto toga,zagrebacki profesor,tadasnji predsjednicki savjetnik Zvonimir Lerotic na potpisnike je sasuo Zeusov gnjev,nazvavsi ih neznalicama i losim rodoljubima,a rezimski Vjesnik orkestrirano je,u rubrici Pisma citatelja,dakle VOX POPULI,protv njih danima vodio kampanju objavljujuci kako su oni samo"muslimanski i srpski zetovi",te da su"hrvatski jad i bijeda"i slicne rasisticke besmislice.(Tadasnji urednik Hido Biscevic branio je svoga sefa od nasrtaja"Alijinih Hrvata"!)
Umjesto da je razmotrio ove rijeci i slicna razmisljanja zatocnika hrvatske duhovnosti Bosne,bosanskih franjevaca,
Tudjman je,kao sto je poznato,poslusao savjete Bobana,Sagolja i inih komunistickih pripuza,koji su bez ikakve potrebe i stvarnog razoga hrvatski narod uveli u rat s Muslimanima,narodom koji se u to vrijeme,kao i nas hrvatski narod(a cesto i u nasim postrojbama),gotovo goloruk krvavo borio protiv srpske okupatorske soldateske.Rat s Muslimanima Hrvati su izgubili(interesantno je da se nitko dosad nije sjetio da napravi vojnu analizu,recimo,samo bitke za Mostar gdje su hrvatska vojska i HVO ratovali s neusporedivo slabije naoruzanim Muslimanima,da bi ishod rata bio takav da su Muslimani sacuvali najvitalnije dijelove grada).Zahvaljujuci ovakvoj"politici"
preko noci smo izgubili sve,a nismo dobili nista:od zrtve smo postali agresor,upisali smo se u rusitelje mostova,
utemeljitelje koncentracijskih logora,djelitelje gradova.Vojskovodje Praljak i Boban pobjegli su u Zagreb,
gdje su za izgubljenu bitku dobili ordenje i direktorska mjesta,a hercegovacka sirotinja,kao i nebrojeno puta dosad,
ponovno se zavila u crno,ovaj put s dvije nove mrznje:mrznjom prema"balijama"od kojih je hametice izginula i prezirom brace iz Hrvatske,zbog te i takve politike koju su kreirali Tudjmanovi"vitezovi".Strukturalna posljedica rata s Bosnjacima je promjena njegova karaktera(klasicna agresija postala je rat"tri zaracene strane",gradjanski rat),i u tom smislu promjena odnosa medjunarodne zajednice prema njemu,potom seoba naseg naroda iz gotovo svih dijelova Bosne(racuna se da se dosad iselilo 300 000 Hrvata,najvise u evropske i prekooceanske zemlje,
vjerojatno zauvijek).I ovo malo sto jos nije iselilo pakira kofere,jer ne moze zivjeti okruzen neprijateljima.Od dojucerasnjih prirodnih saveznika u Muslimanima smo dobili neprijatelje,optuzeni smo pred Medjunarodnim tribunalom za ratne zlocine,a zbog"dosljednosti"u odrzanju paradrzavne tvorevine"Herceg-Bosne"(sve sto je ta "drzava"obranila,Srbi su nam nudili bez rata,a Muslimani za to nikad nisu bili ni zainteresirani!)i"hrvatskog stolnog grada"Mostara,potrosili smo naklonost svih evropskih prijatelja i stojimo sami i neshvaceni(skupa s Milosevicem,o kakva li cinizma!)pred cekaonicama evropskih integracija...
(Mile Stojic-"JUTRO U POMPEJIMA")
Post je objavljen 24.10.2007. u 15:03 sati.