... na ZFF-u za mene je bio obojan dobrim filmovima, neobičnom konferencijom za novinare, vatrenim prezentacijama i ogromnom gužvom u kinima.
Tako danas planirate jedno odlučite se za drugo no svejedno vas redoslijed situacija dovede pred prvi cilj. Kako je to moguće pa prije svega zbog velikih gužvi, što je dobro za festival, no za gledatelje i nije baš. No kako bilo da bilo jučer sam odgledao šihtu odličnih dokumenaraca i jedan igrani film izvan konkurencije.
Od dokumentaraca sam gledao dva "Chrigu", "Talijanski doktor" te igrani film "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" Cristiana Mungiua (dobitnika Zlatne palme i FIPRESCI nagrade).
Prije nego počnem dalje naglašavam da mi je neophodno prilikom pisanja o fimovima otkriti i dio sadržaja pa stoga oprez jer zasigurno slijede spoileri.
Zasad još nisam pisao o odličnom dokumentarnom programu ovog ZFF-a koji kvalitetom konkurira onom viđenom na Zagreb Doxu. Danas ću se malo vratiti dva dana unazad točnije u ponedjeljak, kada sam gledao dva izvrsna dokumentarca iz službenog programa. To su "NATO JE BOMBARDIRAO MOJU OBITELJ", Dane Jurčić i "VHS KAHLOUCHA" Nejib Belkadhija iz Tunisa.
Kada pišem o prvom gore spomenutom, mogu film definirati kao traženje neke osobne istine mlade režiserke Dane o sudbini ljudi koji su se našli u vihoru rata na ovim balkanskim bespućima. Sve je to naravno isprepleteno osobnim i malo manje osobnim doživljajima njene obitelji u Hrvatskoj i Srbiji. Film predstavlja zapravo jedno solidno izdanje svojevrsnog obiteljskog filmskog albuma.
Drugi film je bio najavljen kao eksplozivno filmsko iznenađenje prikaza jednog Tunižanskog filmskog fanatika. Prvo sam mislio da je Oliver Sertić u samoj najavi filma prije početka projekcije pretjerao u tome da glavni lik ide toliko daleko u svojoj želji da snimi film te stoga spaljuje vlastitu kuću, no prevario sam se. Dakle ovaj film je pobrao ovacije i bio je ugodno pozitivno osvježenje. Glavni lik ili bolje imenom i prezimenom Moncef Kahloucha je soboslikar/ličilac koji svu svoju životnu energiju daje u izradu svojih trash filmova koji imaju koliko se na filmu može vidjeti veliku prođu među lokalnim stanovništvom i među emigrantima u Europi.
Moncef je "lud", ali ona pozitivna vrsta luđaka kojeg ipak želite sresti da i na vas otare dio svoje pozitive. Moncef je ujedno i glavni motor te lokalne sredine koja samo "živi od turizma". On naime pokreće ljude da aktivno sudjeluju u njegovim filmovima. Osobno mislim da je njegov najveći doprinos sredini odakle potiče i u kojoj djeluje i ravnopravno uključivanje žena u svoje filmove. On ih brani, on ih motivira ma on je "faca" iz Kazbe. Po meni najveća vrijednost filma je to da ćete se iako je riječ o dokumentarcu nasmijati, i na kraju zapljeskati.
Vrijedilo ga je vidjeti.
No da se vratim na jučerašnji dan. Dakle iako sam jučer zakasnio na projekciju dokumentaraca, ipak je vrijedilo. Istaknuo bih dva filma, "Chrigu" Jana Gasmana i film "The Italian Doctor" dvojce simpatičnih antropologa Esben Hansena i Jens Kjćr Jensena iz Danske (za koje sam ja pa i Oliver Sertić dok ih je predstavljao novinarima, mislio da su jednojajčani blizanci). No šalu nastranu, nakon igre "pogodi tko je Jens a tko Esben" započeo je film i ubrzo sam se uvjerio da su ova dvojca (iako je film mogao biti i mrvu duži) napravila jedan izvrstan dokumentarac o čovjeku koji je zapravo žrtvovao svoj život u nesebičnoj pomoći drugima.
Vi u filmu ne vidite Doktorov razvijeni socijalni život, već samo njegov rad, rad i rad.
Svaka čast dečki jer je rijetkost da danas ljudi snime prave heroje i imaju priliku o njima ispričati priču nama ostalima. Tako iako naizgled depresivna priča o tisućama afganistanskih invalida ovaj dvojac je pronašao svjetlo na kraju tunela u vidu jedne krajnje nesebične dugogodišnje pomoći od strane doktora fizijatrije Alberta Caira.
I sad dok razmišljam i pišem o ovim filmovima teško mi se odlučiti za jednog od ova dva za najbolji film dana. Možda je to stvarno izuzetno osobna priča Jana Gasmana o svojem prijatelju u filmu "Chrigu". Film priča o posljednjim danima Christiana koji ima normalan život i želje dok mu se ne desi rak. Zvuči pomalo depresivno, no nije tako. Chrigu je pozitivan čovjek sa prijateljima koji mu uljepšavaju posljednje dane i vi imate dok gledate film priliku u (ipak) kratki uvid njegova vrlo zanimljiva života. Života jednog hip hopera i filmaša, ali ponajviše skroz pozitivnog čovjeka. On iako je kao svi ljudi na samrtničkoj postelji izuzetno iskren istovremeno je nevjerojatno pozitivan. Svima nama želi i prenaša poruku o tome da živimo život a ne da životarimo. Christian priča u kameru svog prijatelja Jana o pozitivi te na kraju iako je neumitan kraj njegove bitke za život ovaj film bi mogao mnogima biti životna lekcija da ne bave se glupostima i životima drugih već da krenu prsima u život i uživaju u svakoj poklonjenoj sekundi jer ponovne prilike se ne pružaju tako često. Dakle ako se prilika pruži treba je ako ništa probati ugrabiti, a ne pustiti kroz prste.:)
Unatoč ovim fenomenalnim filmovima koji su me napunili pozitivom ja sam gladno želio dalje jer filmovi su redom izvrsni i rijetki ne zadovoljavaju.
U večernjim satima sam svjedočio nevjerojatnoj gužvi u kinu SC jer ljudi su željni komedija, šta ćete.:)
Sada bi iskoristio priliku da iznesem jednu primjedbu festivalu (nije strašna), ali ipak bi netko mogao biti u dvorani probati urigirati na ljude koji do u besvijest čuvaju mjesta nekim svojim prijateljima i tako tjeraju ljude da stoje uokolo po dvorani umjesto da se sjednu. Ovo je priča iz SC-a a ponajviše iz Europe.
No tko je uporan nađe si mjesto. Moj zadnji film večeri je spletom raznih događaja koji su mi se jučer desili bio posljednji. Bio je to pobjednik ovogodišnjeg Cannesa "4 luni, 3 saptamani si 2 zile" Cristiana Mungiua. Na kraju unatoč prstu sudbine koji me je doveo na ovu projekciju moram reći da sam bio jako zadovoljan. Film priča o mladoj ženi koja organizira pobačaj svojoj prijateljici. Zaplet je kako za pretpostaviti sadržan u naslovu filma jer mlada žena čovjeku koji će joj napraviti ab laže o mjesecima, tjednima svoje trudnoće. Zanimljivo za radnju filma da se film dešava u vrijeme kada je u Rumunjskoj bio na snazi famozni dekret 770 o zabrani pobačaja pa je neumitna paralela sa filmom "Djeca dekreta" Floriana Lepana (koji kroz formu dokumentarca ipak dublje ide u srž problema). Same scene koje na pomalo eksplicitan način prikazuju sam čin pobačaja su izgleda toliko dobre da su neki ljudi napustili projekciju.
Odličan i mučan prikaz je situacije u kojoj se nalaze žene koje u svojoj namjeri da pošto poto učine pobačaj dolaze i do sumnjivog Bebea. On je pravi ljigavac kakav se može u takvoj ilegalnoj situaciji i potrefiti stoga je dobar primjer svim onima koji su za pobačaj. Ovaj odličan film nadam se da će se nekako naći u redovitoj distribuciji jer je neumitan njegov edukativni karakter.
Vidimo se !
Post je objavljen 24.10.2007. u 12:00 sati.