Time što je sagrađena na vodici crkvica nije sav rad dovršen. Tim je samo udaren temelj pravom prošteništu. To su dobro znali župnici sa crkvenim ocima, pa su svake godine poljepšavali Gospinu crkvicu. Tako su godine 1890. podigli oko kapele lijeou ogradu za svotu od 700 forinti, a tri godine kasnije kupljen je križni put na platnu za 140 forinti, koji još do danas stoji umetnut u zidanim stupovima ograde. N a stražnjem dijelu kapele nekoliko metara daleko od izvora bijeli se oniska kuća, koja je podignita još g. 1878. Ona je razdijeljena na dav dijrla. Lijeva polovica kuće sastoji se od prostrane sobe, koja služi kao konačište i zaklonište mnogobrojnim hodočasnicima, a u desnom dijelu njezinom sagrađene su tri kupke za one bolesnike, koji su u najrazličitijim bolestima tražili i nalazili lijeka u vodi sa Gospinog izvora. Te kupke zanemarene su u vrijeme rata, ali će se doskora obnoviti, jer je i nezgodno i nezdravo, što se mnogi bolesni i zdravi sada peru na samom izvoru. A sada na izvoru vrlo je dobra ne samo za ispiranje rana, nego kao i piće zdravim ljudima. Cijeli sokak, koji se prozeže uz kapelu nema tako pitkog i izdašnog bunara kao što je ovaj izvor, koji kroz 57 godina svoga opstanka nije nikada presušio, premda u vrijeme Gospinih svetkovina mnogi ljudi čak iz Bačke u bureću odvažaju sa izvora vodu i kod kuće liječe njome svoje bolesnike. Sve do sada nije se još ustanovilo, dali je voda lijekovita, ali da je za zdravlje korisna, potvrđivalo je najbolje onih četrdesetak štaka, koje su bolesnici ostavili u kupkama iza kapele. Na štakama su došli, bez njih su se kući vraćali. Na svakoj štaki bilo je napisano, koji ju je bolesnik ostavio i kakvu je bolest imao, pa je prevelika šteta, što su ih ljudi spalili prigodom opravljanja crkve, - oni su mislili, da im štake smetaju i zauzimaju nepotrebno prostor. Svi se Ilačani i hodočasnici živo sjećaju velikog mnoštva tih štaka, od kojih je još samo jedna u selu sačuvana. Za vrijeme svjetskog rata mnogi su se zavjetovali Gospi Ilačkoj, da će svake godine pohoditi njezino proštenište, pa je zato ize rata oživilo opet njeno proštenište kao u prvim godinama Gospinog ukazanja. Tako je g. 1921. samo na Veliku Gospojinu došlo iz Slavonije, Srijema i Bačke 15 procesija, a još više naroda doputovalo je željeznicom. Od godine naime 1912. dobila je Ilača vlastitu željezničku postaju, sa koje odlaze vlakovi sa četiri strane: prema Vinkovcima, Mitrovici, Vukovaru i Rači, pa mnogi rado vlakom pohađaju proštenište. Iste godine je srušena i stara kapela, a na njezinom mjestu sagrađena je sakristija, pa tako današnja crkvica dolazi upravo do izvora i u sakristijskom zidu nalazi se uzidan onaj prvi kip, koji je na izvoru sagrađen 1865. Ipak je unutrašnjost crkve pretijesna i za ispovijedi, pa je sadašnji župnik preč. g. A. Mitrović došao na sretnu misao i ispovijedaonicu. Glavni dani prošteništa Gospe Ilačke su: Spasovo, drugi dan Duhova, Petrovo, zatim Velika i Mala Gospojina, dok grkokatolici hodočaste sa svojim svečenstvom na njihov treći dan Duhova. Hodočasnika ima dakako ponešto i drugih dana, a napose svake prve nedjelje u mjesecu. Već uoči Marijinih svetkovina započinje sveta ispovijed, ali često puta toliko bude naroda, da se ne mogu svi ispovijedati, premda uvijek dolaze ovamo svećenici iz Tovarnika i iz susjednih župa. U crkvi Gospinoj mnogo se već očitalo svetih misa na čast Gospi Pomoćnici, a pisac ove knjižice, dok je bio kapelan u Ilači, primio je dvije svete mise čak iz Sjeverne Amerike, koje je odanle poslao jedan Hrvat, da se zahvali Ilačkoj Gospi, koja mu je pomogla. I ovo je lijep primjer, kako je na daleko rašireno štovanje Ilačke Gospe. U ljetnim mjesecima, kad nastanu svetkovina Marijanske, živo se osjeća potreba, da se u Ilači osnuje samostalna župa. Koliko puta dođu hodočasnici običnom nedjeljom ili radnim danom, da ovrše zavjet Gospi Ilačkoj obećan, pa se ne mogu ni ispivijedati ni svetoj misi prisustvovati, jer u Ilaču ne dolazi svećenik svake nedjelje, a radnim danom gotovo nikada svete mise i nema. Pobožnost Majci Božjoj Ilačkoj raširena je dosta u cijelom kraju, ali da Ilača ima vlastitog župnika, on bi se znao pobrinuti, da Ilačka Gospa na vodici bude među prvim hrvatskim prošteništima Marijanskim, jer je ono to zaslužilo poradi premnogih ukazanja i ozdravljenja, koja su se u ovo 57 godina dogodila. No kako sadašnji tovarnički dekan sporazumno sa crkvenim odborom ilačkim nastoji, da Ilača dođe do vlastitog župnog doma, a onda i do župe, kako to odavna žele svi razboriti Ilačani, a i sva okolica, ima nade, da će se ovo proštenište još bolje razviti. I sam biskup đakovački presvj. gospodin Antun Akšamović pregledao je godine 1921. obadvije crkve u Ilači i zemljište, na kojemu bi se imao graditi župni dom i sa zadovoljstvom je saslušao želje Ilačana. On je uvijek bio pomagač svake hrvatske i katoličke dobre stvari, pa će sigurno i ovdje dopustiti osnutak župe, čim bude sagrađen župni dom i čim to budu dopustile prilike naše biskupije.
Post je objavljen 29.10.2007. u 23:37 sati.