Glas o pronalasku čudnovatog izvora „Gospine vodice“ raširio se ubrzo iz Ilače u okolišnja sela i svijet je počeo pomalo dolaziti na vodicu, da zatraži pomoć od Gospe. Jedni su se prali u toj vodi očekujući da će od nje ozdraviti, a drugi su se kod izvora molili Blaženoj Djevici Mariji i tražili su od nje pomoći u drugim svojim potrebama. Da se ljudi ne mole kod praznog izvora, donese jedna Ilačanka po imenu Verka Tabaković sliku Bl. Djevice i ostavi je na vodici. Za sve te događaje dočuo je Tovarnički župnik Matić i i usprotivio se u početku pobožnostima na vodici, jer nije bilo jasnih dokaza, da se ovaj izvor otvorio doista na želju Gospinu. Njegov postupak nije odobravala Ilača i okolišnja sela, ali on je imao sasvim pravo što se protivio uvođenju nove pobožnosti, koju još crkva nije odobrila. Ima naime mnogo varalica po svijetu, koji izmišljaju svakakva čudesa i ukazanja, pa propovijedaju po svijetu, kao da se zbilja ono dogodilo, što su oni izmislili. Na taj način prevare mnoge, sakupe novaca, pa se poslije rugaju svetoj vjeri našoj. Zato sveta Mati Crkva zapovijeda, da ne smijemo vjerovati nikome, da je imao kakvo nebesko viđenje ili da mu se kakvo čudo dogodilo, dokle god se taj čudnovati događaj za stalno ne dokaže. Tako je sveta Crkva ispitivala uvijek vrlo strogo sva čudesa prije nego što ih je potvrdila. Eto godine 1858. dogodilo se najveće ukazanje Blažene Djevice u francuskom gradu Lurdu ( sedam godina prije nego u Ilači ), ali je biskup Lurdski četiri godine istraživao Lurdska ukazanja, pa je i istom onda povjerovao u njihovu istinitost. A sv. Otac Papa Pijo IX. Proglasio je Lurdska čudesa tek iza 11 godina, kad se već tisuće naroda osvjedočilo o pomoći Marijine Lurdke vodice i o čudesima, koja se tamo svake godine događaju. Crkva se naime držionih riječi, što ih je u vrijeme apostola rekao mudri Gamalijel Židovima o vjeri Isusovoj i o čudesima: „Ako je to djelo ljudsko, samo će se raspasti, a ako je od Boga, ne ćete ga moći uništiti“. Lažima je brzo kraj, a pravo čudo i pravo ukazanje ne mogu ljudi zapriječiti. Župnik je dakle s potpunim pravom zabranjivao pobožnost na Ilačkoj vodici i odgovarao je i oi – a i ostali susjedni svećenici svoje vjernike, da se ne mole na tom izvoru. No svijet je ipak ovamo dolazio, prao se i molio neprestano očekujući, da će se ovdje dogoditi kakva ozdravljenja ili ukazanja.
Post je objavljen 26.10.2007. u 23:34 sati.