Marketing
Nešto za što se živi
Evo jednog događaja za kojeg neki ljudi u mom kraju žive. A to je hodočašće u Mariju Bistricu. To je hodočašće staro kojih 40-ak godina i znam tko ga je započeo al se nebi sjetio da sam još ovoliki. 
I tako. Najčešće ljudi idu na hodočašće da bi se poklonili Majci Božjoj ali uvjerio sam se da ima i drugih razloga. Najgluplji razlog mi je rekao jedan čovjek ove godine kada smo išli. Idem da vidim koliko mogu izdržat. Pa idiote. Onda uzmi torbu na rame, natrpaj stvari i šetaj po prirodi i vidjet ćeš koliko možeš izdržat. 
Zar nije najgluplji razlog koji ste čuli za nešto što je sveto, ali pustimo sada to. Držimo se priče. Sve počinje skupljanju u Sunji a završava na Mariji Bistrici koja je udaljena 118 km od Sunje ili prevedeno na jezik hodočasnika, 3 dana hoda. Hodočašće počinje 11.8. i traje do 14.8. Sve se svodi na na hodanje koje bi izgledalo ovako.
Neko vrijeme se ide cestama ali ide se i kroz polje. A što se dogodi kada zaglavite u polju slušajući vodiče koji kao znaju put. Nekad se dogodi da se i oni izgube, npr. kada izbjegavaju pse po polju i što onda. Tada se svi zajedno okupimo kako bi se dogovorili kamo da krenemo a ne da se pogubimo u polju, zar ne? Pa taj dogovor izgleda ovako.
Jedna napomena. Nemojte ić probavat neke nove puteve i UVIJEK hodajte utabanim stazama da vam se ne dogodi isto što i ovim izviđačima.
Prvi dan se kreće ujutro u 8 al drugi dan je stvar malo gora. Buđenje je u 4 ujutro a polazak je oko 4:30. Prvo stajalište toga dana je tek oko 7, no na tom stajalištu nema trgovine pa svi s nestrpljenjem čekamo drugo stajalište. Na njega se dolazi oko 8. I tu je doručak. Za doručak je najčešće jogurt, mesni narezak, kruh. I naravno ranojutarnja kava
Svima nam se desilo da nam se prispavalo od toliko hodanja. Ali nigdje nismo mogli pronaći udoban krevet da se smjestimo i malo ubijemo oko pa smo legli na prvi tvrdi kamenjar koji smo našli. Izvadite prostirku i stavite ruksak pod glavu. Ne trebate se brinuti kako ćete zaspati. Zaspat ćete u roku odmah jer ste previše umorni da biste i o tome razmišljali.
Tko je imao više sreće taj si je ugrabio klupu.Nikad niste sigurni što vam se može dogodit dok spavate na klupi.
Ako bi se nekom nešto dogodilo, tu je naš veterinar za ljude i on sanira sve rane i ranice, grčeve, žuljeve, vukove i da ne nabrajam. Svatko tko kreće na hodočašće nosi kod sebe nešto od apoteke jer nikad neznate što bi vam moglo zatrebati. Evo nam doktora.
Rekao sam da se ne hoda samo po cesti nego i po poljima ali i po brdima. Do ovog brda se dolazi tek 3. dan. Mnogi su prolazili preko njega ako su išli na Bistru preko Kašine. Iz automobila vam ne izgleda tako strmo i brzo se prolazi ali kada se ide pješice onda je to druga priča. Nije baš neko brdo al treba se dobro zaletit da ga prođete.
Ako bi se tko putem uspio izgubit, u što čisto sumnjam, poslali bi našeg šumara. On bi uspješno pronašao unesrećenog ali bi ga tada poveo u malo podužu šetnju. Njemu je hobi zafrkavat ljude. Neka vam on sam to potvrdi. Slika govori 1000 riječi.
Na kraju smo otkrili da je sve lakše ako se tijelu doda malo dopinga.
Kada dođemo na Bistru odemo na ispovjed, misu i križni put. Nakon toga imamo vremena i za zabavu, za pošteni obrok kojeg nitko nije vidio već tri dana ali nikako nemate vremena za spavanje jer pogledajte što se dogodi kada zaspite na hodočašću.
Naravno, nema ljutnje nakon što vas namažu pjenom za brijanje. Mada je bilo i slučajeva kad se oštećena strana jako naljutila jer nije shvatila zafrkanciju. Sve do samog kraja nismo skužili da se među nama krije jedan političar. I to je još jedan dokaz da je politika u svim porama društvenog i vjerskog života. Hoće li i naši političari na kraju izgledat ovako?
Na kraju jedna zajednička slika.
Post je objavljen 23.10.2007. u 21:09 sati.