Nakon dugo vrimena udostojila san napisati novi post.Jednostavno,neman vrimena ni volje...Pogotovo sada,kada mi se cili svit okrenija u roku sekunde.Možda je prijeko nepotrebno opisivati sve detalje,ali desilo se nešto što pjesnici opisuju kao "tren kada vrijeme staje".Jer otada ja ne znan ni koji je datum,sat,misec,dan...ništa.I sve se čini puno,a opet tako prazno.Ne možeš zamisliti kako se sve može prominiti u sekundi,kako ti se stav,osjećaj minja...I znaš kada misliš da su sve muke aka stvari koje ti nazivaš mukama kao škola,neuzvraćena ljubav,problemi s ekipon ili bilo što tako velike i da ne moreš disati ni razmišljati zbog njih,misliš da život nije fer....HEJ,TO NIJE TAKO!Evo da onda pojasnin zašto sada pišem ovakve rečenice,tako netipične za mene samu...15.10. sam izgubila jednu od najdražih osoba na svitu,najvoljenije stvorenje,osobu vridnu poštovanja,zaštitnika...svoga tatu.Iznenadilo nas je upravo njegovo dobro srce,iskreno srce.I nije izdržao jednosatnu borbu za život,srce je stalo kucati.U tom trenu kad je stisak tatine ruke oslabio,cijeli mi se svijet naizgled srušio...A vidi,evo me tu!Pišem ovo,i naglas govorim koliko mi je teško a držin se!Sve što san u životu učinila,učinila san uz potporu svojih roditelja koje ne bi minjala za ništa na svitu!I sad ponavljan u sebi kako život nije fer,kako Bog ne gleda koga uzima i kako su sve stvari naprem smrti voljene osobe tako malene,sitne...neprimjetne.Pitan se uopće koji je smisao-svi odlazimo,prije ili kasnije...I sad san tu,sa svojim voljenima...a jedna osoba fali...Fali doduše tjelesno,da je prisutna u prostoriji,među nama "živima"...I iman neki čudan osjećaj,da je tata tu sa mnom,sidi pored mene...i čuva.Ne znan,kao i obično,da je otiša samo kratko đir na motoru i da se vraća s uvik iston čokoladon s benzinske.A onda kad navečer legnen u krevet svatin da se ne vraća,ovaj put neću čuti ključ u bravi i lagani hod po kući.Oden tamo u dnevni,sidnen sama pred sliku pored kojeg gori lumin,upalin tatinu najdražu pismu i samo gledan u tople oči...I fali mi,fali mi puno...Ne žalin toliko sebe nego njega...di je sada?Na boljen mistu ili...?Naravno...I onda kad mislin da je sve gotovo tu se stvore moji frendovi i mama...I vidin da san tu,živa...I dišen...I da sve što ću raditi radit ću za jednu osobu.Postat ću sve ono da buden na ponos anđelu s neba.Biti ću bolja zbog njega koji me gleda...
Pokušavan svima reći da jednostavno uživaju u životu...Biti impulzivan,reći što osjećaš u onon trenu kada to i osjetiš...Može biti kasno...Uzalud san ja šaptala tati da ga volim kad me on nije čuo...Sve odma,sad....Nema vrimena budući da je život takav kakav je,kratak,brz...nepredvidiv!
I potaknuta ovim događajem,doduše još nesvjesna stvari oko sebe...pogledala san svoje mane kojih ima,svoje vrline...Preispitala sebe...Učinite isto...Život je vridan svakog dobrog djela i žrtve koju daš za to!Kakva korist od megalomanije,egoizma,škrtosti,zla općenito?
Sad kad san tako mali dio stvari koje osjećan rekla naglas,lakše mi je,ej....I ne znan,ovih dana ću napraviti edit posta,pa....
Pozdrav svima koji su se iskazali sada kada mi je najgore...mojoj familiji,kikiju,nicky,pau,josi,fili,kaily,cilon razredu,anni,ruži,ivani,barbiee,los,toniju i katty...i drugima....
za tatu....
peace
Post je objavljen 23.10.2007. u 20:28 sati.