Znate vi šta, hebem ja ovakav život, i onu tu neku silu svevišnju koja mi ga je ovakvog upriličila! Biti kilometrima udaljena od apsolutno svih ljudima koji mi nešto znače u životu, u svjetskoj šupendari, s nekih par kuna u džepu, sama sa svojim mislima i svojim mislima i svojim mislima.. Danas sam baš prolazila kraj nekih dvoje ljudi što se ljubilo na cesti, i došlo mi je da im opsujem mater! Zašto sve mora biti tako usrano? Taman kad nešto počne, i krene, i postane, i bude bar naoko i nekako dobro, katapult ovog (opet ponavljam hebenog, da mu mater..) života te odbaci sasvim na početak.. Sam si se i rodio.. Zašto se ja tu nešto čudim? Ogorčena sam, stvarno sam ogorčena! Ima li izlaza iz tunela na kojem svjetlo nije vidljivo? Molim ranije spomenutu silu svevišnju da mi upali bateriju, jer meni je života kao ovakvog već pun k..u..rac ! Hvala.
Post je objavljen 23.10.2007. u 19:54 sati.