Najosjećajniji rifovi gitare vode me u prošlost, do samih početaka ove bolne faze pune raznih dobrih i loših iskustava. Hoću li žaliti za starim vremenima jer su zauvijek nestali ili da s ponosom učim iz njih? Pokušala sam krenuti ispočetka. Ne mogu. Pokušala sam, ne znam kako objasniti ali jednostavno ne mogu a i ne želim zatvoriti vrata sobe tako pune raznih iskustava. A jako će boljeti moju budućnost budem li se previše oslanjala na prošlost. Okusila sam najveću radost a i osjetila sam surovu bol. Znam sada kako je biti blizu smrti, znam kako je probuditi se iz najljepših snova i pasti u nemilosrdnu stvarnost. Znam kako je živjeti u svom svijetu, izgrađenom od tuđih misli, riječi i pouka. Taj ledeni dvorac nije izgrađen da bi izgubljene duše živjele u njemu, već da bi iz ledenih blokova što ga čine, pronalazile primjere iz ogledala ledenog dvorca i ispravno gradile svoj vlastiti. To ja onda nisam znala. Nisu mi objasnili da ne mogu postati dio njihovog života, kolikogod se trudila, već da pronađem utjehu kod njih i nastavim svoj život dalje. Tako sam izgubila put do izlaza i ostala zarobljena u ledenim hodnicima. Kamo god bih se okrenula vidjela sam samo vlastiti odraz u ogledalu. Bila sam potpuno sama ali imala sam sebe, zapravo, svoj odraz u ogledalu. Led je od mojega obrisa stvarao razne likove. Neki su mi se svidjeli i ispunjavali me ali s vremenom su me plašili. Totalno su mi izmijenili oblik tijela. Tako su moje oči postajale sve veće, sada su vidjele sve, pa čak i ono nevidljivo. Vidjela sam stvari koje nisu postojale. Glava mi je postajala sve veća, razmišljala sam o svemu i svačemu, tražila smisao i u najmanjim beznačajnim sitnicama. Usta su mi bila sve manja, s vremenom su nestala. Nisam više pričala. Nisam mogla pričati. Nisam znala kako, gdje su nestala usta? Je li ovaj led kriv za moje promjene? Jesam li mutant ledeni čovjek postala? Ruke su mi se posve izdužile. Ovako duge mi nisu nikada bile. Primale su, lovile, hvatale sve što je bilo njihovo i što nije bilo njihovo. Noge su postale duge, duže nisu mogle biti. Uvijek su trčale, bježale… Bježale s ukradenim životima u rukama, bježale od svjetla u samoću – u najdublje tame što ih ovo mjesto skriva. Nisam znala da sam kradljivac, nitko me nije naučio. Od tolikih odraza u kapima vode, otopljenog leda, bila sam totalno izgubljena. Sada više nisam znala tko sam ja, a što je odraz u ogledalu.. Na šta ja to ličim? Tko sam ja? Što sam to postala? Cijelo vrijeme sam zapravo gledala svojega učitelja – sebe. Moram izgraditi svoje ja. Moje ja biti će ''ledeno ja''. Tako sam umorna nastavila hodati u krug, beskonačni krug svojega odraza u nadi da ću negdje ipak ugledati izlaz. Počela sam shvaćati gdje se nalazim i moj imaginarni svijet se počeo topiti. Dijelovi leda počeli su se odlamati i ranjavati moje, sad već iznemoglo tijelo. Od udaraca se nisam mogla nikako braniti te sam počela prihvaćati i tjelesnu bol kao dio sebe. Počela sam uz bol osjećat olakšanje i privremeni spas. Tako me led zatrpavao i ranjavao. Zanemarila sam rušenje zidina i uživala u boli koju su mi nanosile. I ruševine su se s vremenom počele otapati sunce je otapalo ledene bodeže i time spašavalo mene. Sada sam se ugrijala na suncu nakon dugo vremena provedenih u ledu. Nedostaje mi plavetnilo i bjelina hladnog dvora, a najviše mi nedostaju bolovi koje su mi zadavali lomovi leda svo ono vrijeme. Bez bolova se te sada moram naučiti živjeti iako je radost koju u to vrijeme osjećam neusporediva sa svim ostalim što nam sunce pruža.
Post je objavljen 23.10.2007. u 19:46 sati.