ZNAM DA JE FUL DUGAČKO ALI PROČITAJTE,ISPLATI SE......
Sjedile su na vrućem asfaltu. Ljetno sunce pržilo je sve oko sebe. One nisu marile za druge ljude. Nisu marile za čudne poglede. Legle su na pločnik i slušale glazbu. Par tonova koji su bubnjali u njihove uši uspjeli su ih odvojiti od ostatka svijeta.
Gradski ritam je bio sve užurbaniji. Ljudi su žurili na posao, u školu. Trčali da stignu. Kamo? Nisu znale. A one su ležale. Nisu mislile na sutra, nisu mislile ni na sljedećih pet minuta. Marile su samo za taj trenutak. Miris smoga i užarenog poda. Vreva automobila i tu i tamo koja škripa guma. Uzvici i krikovi. Glasovi.
Bile su odvojene. Samo njih dvije. Odbačene, rekli biste. Ne, one nisu bile takve. One su bile posebne. Voljele su taj grad, voljele su život. Uživale su. 'Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš' bio je njihov moto.
Temper i Optimistic. Uvijek nasmiješene. Uvijek u trenutku. Živjele su za život. Samo su ležale i slušale glazbu. Temper je bila ona vatrena. Divljakinja. Nije marila za čudne poglede i
glupe komentare na njezinu odjeću ili frizuru. Bila je drugačija. Jedinstvena. Uvijek u pokretu. Osjećala je grad kroz sva osjetila. Osjećala je njegov miris, čula je gradske zvukove, vidjela je sav taj užurbani svijet oko sebe. Opipavala bi pločnike i zgrade. U ustima joj je bio taj slatkasti okus. Okus sreće. Okus postojanja. Optimistic je voljela sve ljude oko sebe. Čudnim komentarima bi se nasmiješila u lice. Ona je mogla i u najgroznijoj stvari vidjeti nešto lijepo. Nije marila za smog i dim. Fascinirao bi je maslačak na malom komadiću trave. Gledala je sive oblake i maštala. Ona je bila ta koja je, unatoč svojem postojanju i činjenici da je na jednom mjestu, maštala o drugim stvarima. Tako blizu, a tako daleko. Temper je bila ona realistična. U stvarnosti. Na ovom mjestu, u ovom gradu, nogama čvrsto na zemlji. Ali bila je sretna. Uvijek u pokretu. Nasmiješena. Nepredvidiva.
Odjednom je ustala s poda. Optimistic je bila zanesena oblacima i nije se obazirala. Zapravo, bila je naviknuta na Temperin nemirni duh. Otrčala je do kioska. Kupila cigarete. I lizalicu za Optimistic. Uvijek se smijala koliko ta mala može biti opsjednuta slatkim, a ipak tako sitna. Prodavačica ju je čudno pogledala, ali nije pitala za osobnu. Temper je izgledala kao da je puno starija nego što jest, ali njezino ponašanje je odavalo njezine prave godine. Nasmijala se prodavačici i odlepršala preko ceste. Nije gledala aute. Netko je opsovao, ali ona nije marila. Legla je natrag pored Optimistic. Zapalila je cigaretu, dok je Optoimistic glasno odmotavala lizaljku. Slušale su glazbu. Gledale nebo. I sanjarile...
Optimistic o prekrasnom svijetu pahuljastom poput oblaka. Nekom dalekom kraju koji je skrojen baš po njezinoj ideji. Temper je voljela zamišljati da leti. Uzbuđivao ju je osjećaj potpune slobode. Dosadilo joj je ovisiti o nekome drugom. Pravdanje i zabrane je mrzila. Željela je biti neovisna, sama sa sobom. Težila je za slobodom.
Veliki sat na sredini trga preko puta ceste je otkucavao tri sata. Temper se ustala i potrčala kući. Optimistic je ležala još pola sata i polako krenula. Nije joj se dalo ići autobusom. Hodala je sat vremena do kuće, ali uživala je u tome. Ljetno je sunce pržilo, no ona nije marila. Sljedećeg dana opet su se našle. Dvije prijateljice, jedno mjesto, zaustavljeno vrijeme u riječima pjesme. Ležale su na onom starom mjestu, na onom istrošenom pločniku i gledale nebo. Optimistic je mljackala dok je jela čokoladicu, a Temper se smijala njezinim svinjskim navikama dok se cigara u njezinoj ruci polako pretvarala u pepeo. Ožednila je i već po starom običaju preletjela preko ceste do kioska. Kada se vraćala, čuo se glasan prasak, bolan krik i žamor. Optimistic se trgnula. Pogledala je na cestu. Ta slika joj je ostala zauvijek u pamćenju.
Krvavi automobil i beživotno tijelo njezine prijateljice. Vrisnula je. Potrčala prema cesti i gurnula onaj krug ljudi. Prvi puta u životu je plakala. Uhvatila je njeno tijelo i čvrsto ju zagrlila.
Putem do bolnice samo je jecala njezino ime: Temper... Temper... Temper... Ali, sjaj u Temperinim očima je izblijedio. Dok je čekala s njezinim roditeljima, u potpunosti je zašutjela. Konačno je došao doktor i tiho promucao: 'Žao mi je...' Temperina majka je briznula u plač, a otac ju je zagrlio. Optimistic je nestala. Nije mogla podnijeti tu bol. Zaključala se u bolnički toalet, i po prvi puta u životu, nakon toliko godina, izderala se. Glasno je vrištala. Bila je ljuta. Ljuta na čovjeka koji ju je udario, ljuta na Boga što je to dopustio. Ljuta na sebe...
Dva dana kasnije, kada je sunce opet bilo visoko na nebu, Optimistic nije mogla oraspoložiti ni čokolada. Upala je u začarani krug. Stajala je ispred ormara ne znajući što da obuče. Nije željela obući crninu. Temper to ne bi htjela. Obukla je traperice i Temperinu najdražu majicu koju joj je posudila i nikad je nije stigla vratiti. Točno u podne, na mjesnom groblju, svećenik je započeo svoj govor. Optimistic je gledala tu veliku crnu rupu, tu jamu u koju će strpati njezinu prijateljicu. Sahrana je završila, ona je ostavila na njezin grob suncokret, njezin najdraži cvijet, i otišla. Nije više mogla stajati od tuge.
Prošli su mjeseci, a Optimistic je još uvijek bila bez volje. Sjaja u očima više nije bilo. Majka joj je savjetovala da ode na groblje, da pogleda sudbini u oči. Ali ona nije mogla. Nije imala snage. Popustila je u školi, prestala je jesti. Više nije bila onako rumena. Pretvorila se u kostur. Oblake nije mogla pogledati, gledala je u pod, a ono mjesto, njihovo mjesto, je izbjegavala u širokom luku. Maslačke je sada gazila i prestala je maštati.
Jednoga je dana sjela za stol i postavila pred sebe prazni papir i olovku. Gledala je u tu bjelinu papira i konačno počela pisati.
Moja najdraža Temper,
Ne prođe dan, a da te se ne sjetim. Nemoguće je izgovoriti riječima koliko mi nedostaješ. Tvoj smijeh i tvoje oči. Tvoje glupe šale i tvoja navika da mi kupuješ lizalice. Nedostaju mi tvoje priče o djevojci koja leti. Nedostaje mi tvoj pogled kada učinim nešto loše. Tvoje riječi koje kažu da će sve biti u redu. Nedostaje mi tvoj užasni glas kada pjevaš. Nedostaju mi, prije svega, oni naši sati provedeni na pločniku. Sunce koje prži i nas dvije. Izbjegavam to mjesto, ne mogu više pogledati prema cesti. Nedostaju mi tvoje glupe teorije o nastanku svijeta. Nedostaju mi tvoje šale. Draga Temper, o kako mi nedostaješ! Izgubila sam svaku vezu sa stvarnošću, ne jedem i ne spavam. Bila sam samo jednom na tvom grobu. Ne mogu zamisliti tvoje mrtvo tijelo u tom mračnom sanduku. Izbjegavam i tvoje roditelje. Ne mogu im pogledati u oči. O zašto? Zašto si bila takva? Znala sam da će te ta tvoja nemarnost jednog dana uništiti. Ali zar tako brzo?! Zar nisi mogla pogledati preko ceste? Možda si to i htjela.
Sada si slobodna. Ne moraš se više pravdati niti izvlačiti iz nevolja. I znam da sam sada sebično derište (to si mi uvijek i govorila!), ali zar si morala sad otići? Tražila si svoju sreću, nadam se da si je našla. Preleti jedan krug po oblacima za mene i pozdravi mi Jima, Kurta, Janis i ostalu ekipu. Nadam se da sada uživaš tamo gore. Sjediš negdje na oblaku i smiješ se svima nama. Malim mravima. Običnim smrtnicima.
Oduvijek sam mislila da si rođena za nešto posebno. Zato jer ti jesi bila posebna. Mislila sam da si tu zato da promijeniš svijet. Revolucionarka uvijek spremna za borbu. Za pravdu. I sada te nema. Više ne znam ima li išta smisla. Nadam se da ima. Nadam se da se tvoj život nije ugasio uzalud.
Tako bih te htjela zagrliti. Posljednji put. I vidjeti onaj tvoj sjaj u očima. Otišla si tako brzo, tako naglo. Nisam bila spremna. Nitko nije bio. Svako se jutro budim s nadom da ću te vidjeti. Jednoga dana hoću, to je sigurno. Budi mi dobra tamo gore. Nikada te neću zaboraviti. Uvijek ćeš biti u mom srcu.
Volim te puno!
Optimistic
Optimistic je obrisala suze sa svog lica i odlučila suočiti se sa stvarnošću. Otišla je do groblja. Temperin grob više nije bio hrpa zemlje, već ga je krasio nadgrobni spomenik. Na njemu je pisalo samo jednostavno TEMPER 1989-2007. Optimistic je legla na travu i počela razgovarati s Temper. Možda se to činilo suludo, ali osjećala je da je Temper sluša. Ispričala joj je sve što osjeća, koliko je ljuta na nju i koliko žali što se nisu pozdravile. Pročitala joj je pismo. Nastavila je ići tamo svaki dan. Donosila joj je suncokrete. Znala je koliko ih je Temper obožavala. Razgovarala je s njom svaki dan, pričala joj što osjeća, ali duboko u sebi je znala da mora nastaviti sa životom.
Godine su prolazile, Optimistic je završila školu, našla posao i savršenog supruga, imala je dvoje djece i prekrasan posao. Ali svejedno, svakog tjedna na jednom grobu na jednom malom mjesnom groblju, stajali su svježe ubrani suncokreti.
Optimistic je nastavila maštati i sva ona sjećanja je prenosila na djecu, poticala ih da budu svoji i da ih ne bude briga što drugi misle. Jer će tako živjeti vječno. Baš poput Temper. Njezin plamen života neumorno gori u srcu jedne osobe. Njezine najbolje prijateljice. Taj plamen se nikada nije ugasio, kroz sve te godine. Temper je ostavila svoj trag na svijetu, što je najvažnije. Nije bitno koliko dugo živimo, bitno je ono što ostavimo.
Pouku ove priče neću izreći naglas, svatko je doživljava na svoj način. I zapamtite, priča nije završila, zato što je svaki dan prvi dan ostatka našega života.
Ljubim vas... =)
Post je objavljen 23.10.2007. u 17:00 sati.