Svakim danom moja duša suze lije
Suze koje bolje da skrije
Sve sad propalo je.
Nema više igranja u svjetlu
Niti ležanja na suncem obasjanoj travi
Netko to sve oduzeo je.
Moji dani sad su siva rutina
Mala kutija stisnutih šibica
Mislim samo o jednoj stvari...
Kamo sad ide moj put?
Kuda vode me vriskovi djece?
Kada je vrijeme da tama obuzme me cijelog?
U kutu mog zarobljenog svijeta jedna iskra tinja
U nadi da zapalit će ostale šibice i vratiti im izgubljeno
Unutar mene sve jače tinja i žari za povratkom...
Ta iskra više nema snage
Tamo u dubini moga srca sad počinje san bez kraja
Taj san kojim prožime se samo jedan glas....
Glas vječno odzvanja dušom ugaslom predavno
Gromoglasno u tišini nestaje sve dublje
Grije dušu smrznutu od tuge i bola...
Tmurni oblak nad dušom sad kruži.
Oko nje samo bijedu vidi
Što okružila je srce u snu vječnom.
Eto samo kamen, tuga i bol u duši mojoj imaju dom...
By: SPRY
Post je objavljen 23.10.2007. u 16:40 sati.