Ona je sretna. I lijepa je, ne zbog svojih fizičkih vrlina iako i njih ima, već zbog topline koja zrači iz njenog srca.
Svi ju vole. I dive joj se. Žele biti baš poput nje.
Tako je snažna. Odupire se Životu i smije mu se u lice.
Pa opet, zna li netko što se događa kada se zavjese spuste, kada onaj osmijeh siđe s uvijek široko raširenih usana i napusti svaki djelić njenog tijela. U ono malo trenutaka kada si dopusti biti slomljena. Kada si dopusti da ONA bude ta koja treba pomoć. Iako ju joj nitko ne pruži, što je i potpuno logično, jer kako bi Oni znali? Kako bi znali kada je njihova sposobnost da vide ono što se ne vidi na prvi pogled ravna nuli, ono što se vidi u svakom osmjehu koji joj ne zahvaća oči, ono što se nalazi u njenom srcu. Kako kada se uspiju zavarati njenom maskom.
Kako kada ih nije briga.
Jedino za što se brinu je njihova sreća. Pa, ako putem moraju pregaziti i nečije osjećaje, nečije srce, što sad? Ionako su njihov svijet oni sami. Tako isto razmišlja i ona. Njen svijet su oni. Pa ako radi njih mora pregaziti samu sebe, svoju sreću žrtvovati za sreću njenih kvazi prijatelja, svoj život podrediti njima.
Kao da je bitno što, kada se ljubav njenog života deklarirala kao osoba koja prema njoj osjeća jednako, kao da je bitno što se pravila glupom. Kao da je bitno što njena najbolja prijateljica već godinama pati zbog iste osobe, a ona joj se nije usudila priznati da je njena patnja toliko gora. Da ona gubi i žrtvuje sebe radi nje.
Nikada ju ne bi povrijedila.
Stajao je tamo. Tako divan. Tako... savršen. Njoj. Priznao joj je sve što mu se skriva u najsitnijem djelu duše. Nije znala. Nije znala za sebe. Pogledala ga je u oči sa svojima u kojima je sve pisalo. Cijela njena duša. Koliko snage je trebala da ju sakrije pred njegovim koje su žurno upijale svaki njen pogled. Nakon par sekundi koje su trajale kao godine. Nakon toliko toga izrečenog usred šutnje, okrenula se i otišla praveći se da ga ne voli. Gotovo je čula zvuk razbijanja. Bila je sigurna da je to njegovo srce koje je puknulo. Njeno je odavno bilo u najsitnijim komadićima. Osjetila je njegov pogled na leđima, zov njegovog srca da ga zacijeli. Jedna suza potekla joj je niz obraz.
Ne radi se o meni niti o bilokome koga znam. Bar ne namjerno.
Trenutak inspiracije.
Post je objavljen 21.10.2007. u 17:25 sati.