" I smrt će biti sasma nešto ljudsko,
na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim 'rve..."
Poput svih desetogodišnjaka, ja i brat smo prošle godine počeli plaho zapitkivati roditelje o smislu života, umiranju, vječnosti i propadanju ljudskog tijela.
Kako smo bili uzorna obitelj, roditelji su nas bez objašnjenja poslali u „Školu umiranja“ na Zapadu Puste Zemlje.
Proveli smo čitavu godinu u „Školi umiranja“, gdje su nas vrhunski profesori naučili kako prihvatiti prolaznost vlastitog postojanja i kako ravnodušno, a ne hrabro gledati na vlastitu smrt.
„Hrabrost nas ne zanima. Ravnodušnost je vrlina, hrabrost je riječ koju su izmislili gubitnici i kukavice.“
Redovito su nas vodili na kampiranja na obližnja groblja, uključujući i stara židovska.
Bilo je čudno slušati o zamrloj vjeri u život vječni. Nismo se mogli prestati smijati dok smo slušali o nekadašnjim navikama ljudi, navikama da misle da je nešto nedokazivo istinito. Kampirali smo i u prastarim koncentracionim logorima, a tu smo postali svjesni sadizma kao moguće nepoželjne devijacije u ljudskom ponašanju koju treba suzbijati i iskorjenjivati primjenom svih članaka iz „Pravilnika o suzbijanju i iskorjenjivanju sadizma u ljudi“ u svakodnevnoj praksi.
„Mi smo odgovorni građani! Svako odstupanje od zdravog ponašanja napad je na same temelje Savršenog Društvenog Ustroja!“
Prisustvovali smo obdukcijama ljudi i životinja svakog jutra nakon doručka. Neki od nas su padali u nesvijest zbog krvi i smrada, no ubrzo su se svi navikli i postali ravnodušni. Ja i brat smo se navikli među prvima i za nagradu smo smjeli katkada učiniti prvi rez.
Organizirali smo debate gdje smo raspravljali o tome da li je ljudima danas još uvijek doista potrebno da zakapaju svoje najbliže na grobljima ili bi trebalo sva trupla utilizirati u U-Zavodima. Zaključili smo da bi ispravni građani trebali imati lijepa i racionalno projektirana groblja, a ostali bi mogli barem svojim truplima poslužiti napretku društva u obliku nekakve korisne sekundarne sirovine.
„Danas ste pobijedili strah od smrti, danas primate malu diplomu „Škole umiranja“, danas ste vrijedni i dostojanstveni građani Puste Zemlje- svojim roditeljima pokažite što ste naučili, dokažite im da su njihovi potomci uistinu uspješno ostvareno genetičko nasljeđe!“
Tako je i bilo. Na Obiteljskoj Večeri organiziranoj u čast našeg povratka, ja i brat ispričali smo roditeljima što smo naučili. Ispričali smo im da ćemo jednog dana umrijeti, a naša će se tijela u sarkofagu raspadati sporije nego da su samo bačena u zemlju radi obogaćivanja tla. Da su samo bačena u zemlju, raspala bi se u nekoliko tjedana ovisno o kvaliteti tla. U sarkofagu će se vjerojatno raspadati i do godinu dana.
Ja sam nastavila priču o tome kako će u prva tri dana bakterije iz mog crijeva, dotadašnji komenzali ili simbionti, započeti hranjenje mojim crijevom i unutrašnjim organima. Moji probavni enzimi će također doprinijeti procesu razgradnje ili dekompozicije.
Da je moj leš u prirodi, već u prva tri dana bi privukao muhe koje bi u moje oči, nos, usta, anus i genitalije izlegle jajašca. No, to se neće dogoditi osim ako me netko ne ubije bez mog pristanka i pokuša sakriti moje tijelo u šumu, tada neće biti ni sarkofaga niti ispraćaja.
Nakon četvrtog dana, u mojim tjelesnim šupljinama će se pojaviti tekućina nastala uslijed bakterijske razgradnje tkiva. Kako se radi o anaerobnim bakterijama, u cijeloj priči će se pojaviti i različiti plinovi neugodna mirisa poput sumporvodika, metana, kadaverina i putrescina. Ti će plinovi vršiti pritisak na moje organe i tkiva, što će dovesti do dodatnog oslobađanja tekućine iz stanica i krvnih žila u tjelesne šupljine...
Priču je prekinula majka briznuvši u plač i izjurivši iz prostorije. Obiteljski Psihijatar je rekao da je to normalna prolazna reakcija ženske pripadnice ljudske vrste suočene sa smrtnošću vlastitog potomstva i u ovom slučaju ni „Škola umiranja“ ne pomaže, no nekoliko tableta Serenitypama bi moglo privremeno riješiti problem.
„Dok se ne privikne...“- rekao je Psihijatar i nasmiješio se, te glasno zaključio cijelu priču- „Izuzetno smo ponosni na vas, djeco!“
Post je objavljen 23.10.2007. u 15:06 sati.