Željela sam pisati, pa nisam željela pisati, pa sam opet
željela, i tako unedogled. Zapravo, još uvijek niti nisam
sigurna želim li pisati ili ne.
Nikako nisam sigurna svoje teme ili je ona uopće nepotrebna.
Još manje sam sigurna koji osjećaj u meni vlada.
Niti želim li lijep post, ili pomalo ekscentričan,
ekstravangardan i s ostalim LOMIJEZIKteškim riječima.
Ovako:
Moj današnji dan u kratkim riječima
(za crte ili linije sam odviše nesigurna):
Jutro.
Kava.
Škola.
Matematika.
Voltaire.
Dante.
Trening.
Msn.
Zemljopis.
Spavanje.
Suviše odličan dan na kojem bi mi svi
zavidjeli.
Opće stanje: Kaos
Unutarnji osjećaji: Soba košmara.
Još nešto?
Ne. Hvala.
Fascinantnost mjeseca.
I crne boje.
Čarobnog neba.
I ptica.
Pokoje pjesme.
I stiha.
Tihoga glasa.
I šapata.
Luđačkog smijeha.
I poneke morbidne ideje.
Oh, nisam JA Lucifer, oh ne, nisam ja
zla, a to što je prva riječ koju sam otvorila,
sasvim slučajno, u latinskom riječniku bila mortus,
a u grčkom thanatos (kad nema grčkih slova pa
da napišem....), to ništa ne dokazuje,
osim crne boje??
Zanemarite ovo.
Znam, pomalo je neshvatljivo, no nije
niti bilo napisano kako biste to
zaista i shvatili tako da ne zamjeram.
Usput, i moja tako mrska tema,
ljubav; recimo to ovako:
LJUBAV JE KAO SAN;
LIJEPO POČNE, KRATKO TRAJE,
A KAD SE PROBUDIŠ, NESTANE!
Sada...
Kada rastanak se primakao,
ostvaljam vas, ja....
No dosta patetičnosti.
To mi nikada nije dobro išlo.
Samo htjedoh reći poneku jako lijepo-pametnu rečenicu
(ne moju, da se razumijemo) poštovanog
gospodina Voltaire-a:
SVE NEVOLJE DOLAZE NA KRILIMA, A ODLAZE
VUKUĆI NOGE.
Toliko od mene....znam da nestrpljivo svi
iščekuju moj novi post, pa ću možda
uslišati vaše zapomaganje. Sada jesam.
I will......go.....forever!
Annabel Lee
Post je objavljen 22.10.2007. u 23:33 sati.