Marketing
smrt a i sreća
Kuda je krenuo ovaj svijet?! Svi samo umiru, svađaju se, ratuju… nije ništa kao što je bilo. Smrt pokuca na vrata svima kojima stigne. Ali najgore je to što stradaju mladi ljudi.
Zašto kada netko pomisli na smrt, ili kada mu netko kaže da nacrta nešto vezano uz nju mnogo njih nacrta kostura u crnom sa srpom u ruci?!Što je to zapravo smrt?!
Odlazak s ovog svijeta ili naš konačni kraj?! Ja mislim da ono prvo, jer znam tj. sigurna sam da nas poslije ovog svijeta i života čeka još bolji „život“. I mislim da se dosta vas slaže sa mnom. Ali zašto se svi tako bojimo smrti?! I svaljujemo krivnju na Boga zašto je uzeo baš tog čovjeka?! Možda se bojimo fizičke boli, ili samoće nakon smrti neke osobe, ali kada to gledamo to je pomalo sebično. Nekoga želimo samo uz sebe ali ne možemo si pomoči to nam je svima usađeno u gene.
Ne postoji biće koje nije nikada pomislilo kada ću ja umrijeti, kako će to izgledati?! Dali će moja smrt biti bolna ili ću samo zaspati i više se ne probuditi?! To nitko ne zna. Ali jedno je sigurno (iako sam to na ovom blogu ponovila 100 puta ponovit ću još jedanput) trebamo živjeti tako da kada nam dođe naš sudnji dan da se ne kajemo zbog ničega što nismo učinili.Zato iskoristite svaku sekundu svog života.Da vas još nešto pitam dali ste još svi pod stresom od Tošine smrti ili ste to gotovo zaboravili(nadam se da niste)?!
Ajmo malo na veselije teme!!! Kao na primjer: hmmm o čemu da pišem. O suboti!!!! Bilo mi je više nego super. Ti noćni izlasci me jedino mogu razveseliti. Dobro društvo, muzika, piće i za mene tuge više nema. Tako je i bilo i ove subote. Bila sam sa svojim društvom u našem najdražem kafiću, pjevali smo smijali se. a ljudi unutra hrpa. I odjednom čuje se pjesma od Toše „volim osmijeh tvoj“ svi su se digli na noge i počeli pjevati. Taj prizor još jako dugo neću zaboraviti. Ljudi koji ga baš i nisu voljeli također su pjevali na sav glas. I zatim upoznam par novih ljudi, koji su svaki put bili tu samo što nikad nismo progovorili ni riječi. i koliko mi se čine stvarno su ok. Nakon subote sam cijelu nedjelju prespavala jer nisam bila u stanju se dignuti. Ali eto mene opet. Sretna, vesela i odmorna. Ovaj vikend nema izlazaka jer idem na kratki put. I to s najboljim i najluđim ljudima na školi. Nije ništa posebno ali 2 dana u Istri su nama sasvim dovoljno da se zabavimo i iživciramo nastavnike (ako nas slučajno ne iživciraju oni nas). Pa kada se vratimo vidjet ćete slikice. Nadam se da će vrijeme biti ok i da neće puhati bura. Jer se odjednom užasno bojim voziti po kiši, jakom vjetru itd…
Uf koliko još stvari moram napraviti a ništa mi se na da. Čujmo se kada se vratim. Pusek =)
Post je objavljen 22.10.2007. u 22:45 sati.