Imam jednu kratku priču za koju bi Gastrolovka dala lijevi bubreg, samo da je mogla bit u mojim cipelama, doduše malo bi joj hlapale, ali svejedno.
Dok ona stručno šamara ugostiteljske objekte ja ću otići korak dalje i po prvi puta u povijesti gastro kritike recenzirati jednu piceriju na ta temelju - dostave! I to jednokratne. Bez milosti. Ove godine je sve "Bez milosti".
Nekad davno sam živio od dostave. Sad više ne prakticiram toliko jerbo sam se počeo zdravije hranit. Right.
Pada odluka o nekim picama, tek toliko da omastimo brk. Pitam seku što je sad "in" od picerija i preporučuje mi pizzeriju Silvester jer tamo je pica, kaže, toliko dobra da ponekad s frendicama čak razmatra mogućnost da ubiju picu radije nego da kupe novi "OK". No uvijek se odluče za "OK", ali činjenica da je pica tamo dobra ostaje. A i blizu je. Odlučujemo se za dvije slavonske i jednu miješanu vulgaris. Hvatam se telefona i igra počinje.
Okrenem broj, zazvoni dvaput, s druge strane neko podigne slušalicu i ja se uključujem u konverzaciju ali ne kao sugovornik nego da bi slušao neko prepucavanje između dva glasa. Ometala iz zvonjava telefona pretpostavljam. Nakon par riječi upućenih tamo nekome, cura kaže izvolite. Ok pomislilh, svakom se dogodi..
Večer' - kažem. - Može mala dostava?
- Može, može, evo samo sekund... I nastavi nešto objašnjavati trećoj osobi.
- Evo, recite..
Aj dobro. Gužva valjda mislim se. - Ovako, dvije slavonske, jednu miješanu, izrecitiram adresu i sve formalnosti i kaže ona 40 minuta. Može, dobre sam volje. Recimo da je to još u nekim okvirima normale. Spuštam slušalicu kako bi ona mogla nastaviti svoju priču s tim nekim.
Nakon nešto više od pola sata evo frajera dostavljača. Sav zadihan i uzbuđen nosi dva kartona gura mi ih prsa i traži pedesnešto kuna. Gledam ja u to, ne podižem ruke kako bih prihvatio ugurano, i kao protureakciju na njegovu "agresivnost", podignem pogled i ozbiljno tihim glasom kažem kako su naručene 3 pice. Snimim ujedno na kartonu komadić nagužvanog papira onako otparanog s boka nekog većeg komada, na kojem čak i piše ono što sam naručio.
I sad vrhunac:
- Hm da.. kaže on... šatro malo iznenađen i nastavi:
- Vas mogu nešto zamolit?! Znate, gužva je velika, nešto strašno.. Vas mogu zamolit da odete do picerije po preostalu picu???
I dok ga gledam ko tele pokušavajući procesirati upravo primljeni zvučni stream, on brzo nastavlja..
- Sigurno je gotova tamo, samo su mi je zaboravili dati.. Znate, gužva je a ja inače niti ne vozim pice i ja...
- Ne.
- Ne?
- Ne (Bez milosti op.a.). Ponovim svjestan da i ako se i nekim čudom vrati da ću vjerojatno u pici imati hraktačinu poput one jutarnje mamurnog klošara s tuberkulozom pluća.
- Ne, ne mogu sam otić po picu. Da mogu, ne bi zvao dostavu.
Vidno razočaran frajer kimne glavom i kaže dobro, da će onda otić po još tu jednu, al da stvarno kasni naveliko i da je, pogađate, gužva, i da će sad kasnit još više. Dam mu pedesnešto kuna i on ode.
Preostala pica je stigla, i to čak prilično brzo, bez hraktačine koliko sam mogo primjetiti, ali i onako smo je jedva takli jer nas je prošla volja. I prva i druga transakcija su se riješile bez onog komada službenog papira što se zove račun.
Nego, jel primaju u neki dnevni list kritičara moje sorte možda? Ja naime mogu puno njatke ovako.
Post je objavljen 22.10.2007. u 20:29 sati.