Jutros sam se probudila depresivna. Čista depra. Bi or ne bi izašla iz kreveta. Konačno sam odlučila i izašla iz "sebe". Gledam se u ogledalu i čini mi se da su mi izrasle magareće uši. Sigurno, ne mojom voljom.
Pojavile su mi se bore iznad gornje severine. Ni čelo nije sjajno. Vide se brazde. Ne/uzorane. Ne peglane. Petnaest minuta mi je bilo dovoljno da lik u ogledalu dobije izgled zadovoljne osobe, bar na kratko.
Ne smijem biti pre zahtjevna. Treba samo pomisliti koliko je onih koji bi isto tako željelo naći razlog za izlazak iz kuće. Posao? Mnogi ne idu u firmu. Škola? Davno su finili škole za koje su mislili da su im dovoljne. Pazar? Novca, nema. Ljubav? Mrka kapa. Hvala Bogu kod mene ima svega po malo.
Posao mi je u neposrednoj blizini brokerske agencije. Gledam gužvu u hodniku i novu kategoriju "mešetara", vlasnika dionica. Ne možeš virovat koji je to običan svijet. Neke, kada bi vidjela na ulici kod HNK, udijelila bi im pet kuna. Nisu ni svijesni da su postali dio modernih ovisnika koji se bude noću zbog pada ili rasta razno raznih burzovnih indexa.
Kaže mi prija kako je u nedjelju na jednom od vrhova Biokova, poviše Brela, jedan od polaznika planinarske škole, mobitelom dugo razmjenjivao iskustva o kupovini dionica na burzi u Frankfurtu.
Za povratiti.
I to bi uradila, ali bi u tom slučaju stradala "Slobodna" i Luka Podrug, dika Poglavarstva Splita. Povratila bih po njemu i njegovom elaboriranju na novinskim stranicama o Miljenku Smoji. Viječnik Luka se protivi podizanju spomenika Smoji, čovjeku i piscu ,biseru Splita i Dalmacije.
Što ćeš?!Krmci ne razlikuju bisere od zrna kukuruza ili pećenih kestena.
Ono što je intrigantno u cijeloj priči o inflaciji spomenika (21) u Splitu je što bi i nadalje postojeće postolje u Đardinu ostalo bez lika važne/povjesne osobe.
Đavo me tira da se popnem na njega i odglumim bar na pet minuta spomen damu-neznanu Splićanku, žrtvu kurčeve revolucije u Hrvata...
A, depra me i dalje drži...
Post je objavljen 22.10.2007. u 18:14 sati.