Noćas sam spavala, za promjenu. Život mi ide 300 na sat, ne sjećam se kad sam pošteno jela, radila nešto za sebe ili ne daj Bože, odmarala se. Evo, uhvatila sam sad pola sata da pročitam mailove, vidim šta se događa na ovom svijetu (a lijepih vijesti je sve manje) i napišem vam nešto...
Ne znam šta bi da moram sjediti doma i razbijati glavu šta ću od dosade, nego se s borim s tim kako da sve obavim.
Po cijele dane strka. U isto vrijeme se upjevavam, guram garderobu u torbe i doručkujem (to je prije ptičji doručak). Probajte zamisliti kako to izgleda. I ne zaboravite u sliku ubaciti mene dok trčim po kući, i uz to sve, ganjam mobitel koji zvrnda svake 2 minute, a ne znam u kojem je čošku i pod kojom haljinom. Ali... U usporedbi sa drugim, ovo su još slatke muke.
Mislim da ne moram nabrajati kako izgledaju onda naše vožnje autima, kašnjenja... Pa ti reci da ne izazivamo život.
Nevjerojatno, kad mi dođe takav period, kao da sve poludi i kao da netko na neki joystick upravlja sa svim mogućim dekoncentracijskim sredstvima da bi mi zakomplicirao život.
***
U subotu sam sa bendom imala koncert na Lošinju. Put je bio dug i nakon ove tragedije od neki dan, bila sam sva u strahu... Ne moram ponavljati već napisano u prošlom postu, ali identificiraš se s tim načinom života... Naše radno mjesto je na pozornici, među ljudima i u svim mogućim prijevoznim sredstvima. Najavili su orkansku buru i nije mi svejedno bilo sjesti u auto, pa na trajekt po nevremenu, a još pod dojmom prošlotjednog šoka.
Ali profesionalnost je na prvom mjestu i moja vlastita bol, tuga ili raspoloženje koje možda nije bilo u skladu sa euforijom i pozitivom kojom moraš zračiti ako se baviš ovim poslom, postaje nebitno kad radiš ZA DRUGE. Ljudi su kupili karte unaprijed, očekivali koncert i ne bi bilo u redu da smo otkazali. Dali smo sve od sebe i dobri rezultati su neminovni.
Upoznala sam nekoliko predivnih ljudi dolje, koji su nas ugostili i angažirali. Jedan od njih je imao isto tešku životnu priču, pa sam po putu do Zagreba opet bila sva zamišljena... Kako je glupo čekati da se nekome dogodi nešto strašno, da bi ti počeo razmišljati na drugi način... Postaneš svjestan kako je hrpa problema koji su u našim glavama ogromni, u stvari mizerni problemčići.
Sve više toga mi postaje nevažno, a sve više se trudim posvetiti onome ŠTO ISKRENO VOLIM, ZA ŠTO ŽIVIM I ONOME ŠTO JE STVARNO VRIJEDNO I DRAGOCJENO.
Post je objavljen 22.10.2007. u 17:07 sati.