Trebalo je ovo biti regularno prebolijevanje.
Uzajamno privlačenje, nemogućnost zajedništva, bilo mi je drago, vidimo se, BOK.
*Muzika je kriva za sve.
Ples je opasniji za psihu od seksa. Bar meni.
To je instant provjera para. Ako se dvoje slaže u plesu, slagat će se najvjerojatnije u svemu ostalome, posebno u horizontali. Dobar ples se ne zaboravlja, i uvlači se u organizam gotovo odmah.
Ali nije čak ni u plesu sad stvar.
Dođem doma jučer, prisebna i čista u glavi, prazne glave i s višnjevcem u sistemu. JA SAM OK, ja ne mislim na njega, big deal kaj mi se dečko sviđa (prvi nakon skoro godinu dana!)!
Palim ovu kantu, pa WMP, i šta se desi??
*Dan Hartman - I Can Dream About You
pa
*Lionel Richie - Stuck On You
i kao šećer za kraj, koji mi nije baš nešto više ni trebao,
Iglesias stariji, nepodnošljiv kujin sin, To all the girls I loved before…
Moj WMP nema milosti ni koliko je crnog pod noktom.
I gotovo. Nema smisla onda puštat Clash koji rokaju the Casbah, dobar sentiš se ne briše iz sistema samo tako.
I onda počinje.
Evo je, ružičasta izmaglica počinje ploviti oko glave i uvlačiti se ispod kapaka. Pa doplove neka dva oka u sjećanje, pa se neki osmjeh nadoštuka, u sredinu uskoči nos, nadoknade se obrvama, sve se to oblikuje obrazima, a tijelo se ne treba dugo čekati, i VOILA! kompletan fotorobot kriminalca, mjesta događaja, zločina…
Gotovo.
Opet sam na početku.
Ma što ja vama pričam, neka muzika priča sama za sebe. I odčagajte malo, s nekim.
Slušamo svi!:
Želi se: Maki opet na tržištu
Osjeća se: pleše mi se. S jako određenom osobom.
*Vaš blog postoji 12 mjesec(i) i 7 dan(a). Sretan rođendan,blogu moj!
Post je objavljen 22.10.2007. u 12:19 sati.