Marketing
Dan koji se pamti...
Petra danas ide kući... Bila sam kod nje i mame u bolnici u subotu. Male bebe ! Tako su slatke, tako male, tako nježne da bih odmah nosila kući. Stariji se usprotivio, kaže da mu je dosta braće i sestara, a ja kad god vidim tek rođenu bebu dobijem želju da to još jednom doživim. Sa najmlađom mi se čini da je ciklus rađanja u mom životu završen, ali to nikad ne možeš biti 100% siguran.
Sjećam se kad sam je donjela kući. S njom sam sve željela zapamtiti. U svemu uživati. Bila sam svjesna da sve to kratko traje...nekoliko mjeseci i već su veliki, tresu uvojcima kad se ljute, lupaju nogicama o pod i najčišće izgovaraju "Neću"... Sve mi je s njom još uvijek slatko. Zato, neke trenutke s njom pamtim najčišće.
Pa tako pamtim taj dan kad smo došle kući. Kristalno jasno.
Dnevni boravak pun sunca...nas dvije same, ja je grlim u naručju, ljubim paperje kose, zatvaram oči i obe dvije tonemo u neki čarobni polusan u kojem je sve savršeno u redu...
Zato sam njoj u srcu posvetila pjesmu "Sve je s tobom napokon na mjestu, vratila si život u mene i od srca napravila cestu, što me veže samo za tebe!"
Svaki dan s njom od tog dana čisto je bogatstvo i nezasluženi dar, dokaz Božje veličine i njegove ljubavi...
Dnevna doza radosti...
Post je objavljen 22.10.2007. u 11:02 sati.