Naučila sam tjerati tugu od sebe. No,ne bih bila normalna da ju ne prihvatim ponekad. Samo što joj ja nedam da zagospodari. Mama je osoba koju nikad ne prestaješ trebati. I nesreća je gledati ju kako godinama propada od ove bolesti! Kada bih dopustila tuzi da zagrabi veći komad mene,zaplakala bih kao dijete! HOĆU SVOJU MAMU NATRAG!!!!!!!!! Bilo je toga,bit će još,znam... Jednom,na početku ovog našeg putovanja,dogodilo mi se da sam se izgubila. Moja prijateljica je bila u posjeti. Mamina bolest još je bila neuočljiva onima koji je nisu dobro poznavali. Potaknuta prisustvom drage prijateljice,briznula sam u plač i zavapila "ja 'oću moju mamu!". Moja soul sister nije me shvatila. Mislila je da sam pretjerala. Tek nakon nekoliko godina mogla me je shvatiti.
Da,dođe mi da grebem noktima,udaram u zrak..toliko je uzaludna borba s Alzheimerom. Nema povratka,nema lijeka,nema... U tome je cijela strahota ove bolesti! Uložiš sve što imaš,svaki cent,svaki atom snage,cijelo srce i dušu posvetiš njezi i brizi,dovodiš se do ludila razmišljanjem "što još mogu učiniti?Kako još da joj pomognem,olakšam?",a bolest ju odnosi,krade,otima...Iako znam da nikad više neće biti kao prije,duboko u sebi ne prihvaćam to. Duboko u meni je dijete koje ZNA da će se mama vratiti,jer ju ja trebam...
Tuga nije moj stalni gost. Ali joj poželim dobrodošlicu kad svrati. Znam joj reći "sad moraš ići,hvala na posjeti,dođi mi opet!" Eto,danas je došla,sjela se u moju dušu i pomaže mi plakati. Kad isplačem višak boli,pozdraviti ću je.
Mama moja,kad te zagrlim prečvrsto,to je zato da suspregnem suzu. Zato jer te želim vratiti. Zadržati. Oteti. Kad sakrijem glavu u tvoje grudi,to je zato da ne vidiš pobjeglu suzu. Mama moja,nadam se da postoji mjesto na kojem ćeš opet biti potpuna. Mjesto na kojem ćemo se sresti jednog dana i opet se smijati zvonko,ludo,kao nekad. Ako takovo mjesto postoji,znam da ćeš me čekati. A ja ti obećavam da se neću žuriti. Obećavam da ću dobro proživjeti ovaj život. Neću odbaciti i protračiti tvoj dar. Ponekad mi srce plače jer mi se čini da u tvojim očima vidim bol zbog nečeg što ti ne mogu učiniti. Znam koje si snove sanjala za mene. Znam da bi bila prežalosna jer je moj život u drugom planu zbog tebe. Znam da ti to ne bi dozvolila. Žao mi je. Obećavam da ću ga jednog dana ponovno živjeti punim plućima. Mama ja ne patim i nisam ni sekundu požalila ovaj izbor. Ti si me naučila da moram naći načina i živjeti onako kako želim. Ja želim u ovom trenutku biti s tobom. To me čini sretnom. Mama moja,zašto ti to nikad nisam rekla? Reći ću ti sutra. Znam da ćeš me čuti. Znat ću po tvom pogledu da me razumiješ.
Tugo,hvala na posjeti. Sad je vrijeme da odeš...Još par suza za oproštaj...
Post je objavljen 21.10.2007. u 23:06 sati.