Mrzim pogrebe.
Iako mi s jedne strane čak i odgovaraju.
Jedni ljudi imaju tup izraz lica unatoč tome što ne
poznaju osobu na čiji pogreb su došli.
Ali, sjetili su se nekog njima dragog
tko je sada dva metra pod zemljom
i zato gledaju u prazno.
drugi plaču.
komatozno puno.
I glasno.
Zato jer im je ta osoba značila puno u životu.
Čak i ne mora biti puno.
Prirasla im je srcu.
I zato plaču.
Nek' plaču.
Osjećam se ko uljez među tim ljudima.
Je, istina, osoba na čijem sam sprovodu
značila mi je nešto u životu i sve to.
Ali ne plačem.
Promatram ljude.
I pokušavam shvatiti neke stvari.
I zaključujem da ne pripadam tu.
S tim ljudima.
Ja sam nesvrstana.
Ne mogu još shvatiti kako je moguće
da na jednom mjestu može biti
tolika koncentracija tuge, boli i očaja.
Užas.
Teško je gledati druge kako pucaju po šavovima.
U biti, bar je prije bilo.
Postala sam imuna.
I teško je bilo gledati druge
kako gube ljude koji su im bili bitni u životu.
i kako stoje.
Uplakani.
više nije teško.
ne znam je li to dobro ili loše.
mislim da je dobro.
ne osjećam ništa.
osim praznine.
Post je objavljen 21.10.2007. u 22:23 sati.