Marketing
Nek' mi Sanader vrati Plitvice
21.10.2007.g.
Evo malenog razloga i ispričnice što vas ne stignem obići
Tragom prošlog posta
Ja tebe, draga Irida, poslušala. I probala kontaktirati s onostranim. Kako nemam crno ogledalo sjetila sam se nekog programa s bojama u kompaću. Boje bljeskaju određenim ritmom i prenose te u alfa stanje. Svako malo-tolko ekran se potpuno zacrni i bude tako nekoliko sekundi a onda ponovno bljeska. I tako odlučim da umjesto u ogledalo buljim u kompjutorski ekran. 21. stoljeće, velim ti, tehnologija radi…Znam da sam negdje imala i knjižicu neke jako poznate američke vještice pod naslovom „Divlja žena u uredu“ u kojoj daje cijeli niz savjeta o tome kako možemo zapovijedati strojevima oko nas. I oni nas slušaju! A moj je uz to još i poduzetan.
Prije nego sam otvorila taj obojeni program, isprintala sam si onu invokaciju …“neka mrtvi govore živima“…ili kako već ide. I počnem ja to izgovarati u ekran dok mi boje bljeskaju u lice. Čekam da vidim što će kompjutor narediti. Zurim poluotvorenim očima u smjenu duginog spektra i intervale crnila. E, kad je odjednom bljesnulo! Kao da me nešto ošinulo s ekrana a kompać mi u tom času izbaci negdje iz memorije sliku moga tate.
Prestravim se i brzo ugasim kompjutor. Tresla sam se od straha. Ne bojim se ja moga tate; pa on je blagopočivajući već duže od 20 godina. Istina i bog, bio je neobičan čovjek. Valjda sam i ja na njega. Imao je modre oči poput neba, volio je šah, cigaretu i Vlašiće. Ponekad bih ga uhvatila kako na verandi zuri u ponoćno nebo. Jednom mi je onako ovlaš rukom pokazao nekoliko nejasnih točkica na nebu i rekao:“Vidiš, odande sam, i tamo se vraćam.“
Tih nekoliko točkica su zvjezdano jato Plejade, iliti po naški, Vlašići, u zviježđu Bika. Tu je sedam zvijezda na okupu a prema grčkom mitu to je sedam Posejdonovih kćeri koje je Zeus pretvorio u zvijezde nakon što im je porazio oca, boga mora i konja. Ne vjerujem da se moj tata baš zanimao za grčki mitologiju i sedam sestara na nebu, ali ih je ipak, kad god mu se pružila prilika, rado promatrao. Vjerojatno je sad tamo u nekoj od bezbrojnih inkarnacija kroz koje svi prolazimo.
Ovo ti pričam tek toliko da uhvatiš atmosferu. Bilo je to sinoć prilično kasno uveče. Otišla sam u kuhinju da se hranom primirim pa na spavanje. Kad, sanjam ti ja sanjam: moj tata u nekoj bijeloj togi na Plitvičkim jezerima. Maše mi da priđem. A ja na vrancu na cvjetnoj livadi uz jezero! Potjeram konja do njega a on mi vikne: „Mi smo Japodi i ovo je tvoje!“ A onda se pretvori u drveno strašilo.
Budim se. Više me nije strah. Sad znam da sam primila poruku iz onostranoga! Saznala sam još djelić moje davne prošlosti. Iako nisam bila puno puta na Plitvicama, taj me predio oduvijek privlačio. Znam da ćeš reći, a koga ne, ali mene fascinira na neki dublji i skriveniji način. Stvarno se osjećam tamo kao doma. Kad sam u tvom postu pročitala da nosimo gene naših poganskih predaka pa onda riječ „Japodi“, nešto me je štrecnulo oko srca. Kao neko nostalgično sjećanje…
A sad mi je i jasno zbog čega: moj su narod otamo izbacili! Konfiscirali imovinu i sve nas deložirali. Bio je to jedan od redovitih genocida na našim prostorima. Tata mi se pojavio iz kompaća da me podsjeti da sam japodska princeza u izgnanstvu i da me potakne da se počnem boriti za svoja prava. Sada znam što hoću: hoću da mi Sanader vrati Plitvice!
Ima li nade za mene?
Japodska princeza
Post je objavljen 21.10.2007. u 19:24 sati.