*Prokletstvo vremena: kako je dobro bilo jučer, i KAKO je loše danas.
*Makí [Makeeh]…
Na autobusnoj stanici vjetar je šibao leđa prolaznika, svirao na žicama zastava, provlačio se kroz prepletenost vune i tvida, samo sam ja stajala sa užeglim usnama. Svježe opekline se ljuštile i pahuljasto odnosile sitne čestice uspomena (koje su još tako svježe, tako prokleto, krvavo svježe) i otkrivale mjesta za gnjezdišta ovisnosti. A ona se spuštala s nagriženog mjeseca, i smješkala se. Nasmiješila sam se natrag.
Ja znam njene navike.
Već sam bila na rehabilitaciji.
Autobus nije dolazio. Utjeha isto.
Ne, samo se gamad sitne tugaljivosti širila koncentrično od usta po licu i zavlačila se u vijuge, zavoje, labirinte, izjedajući ih.
*Ja bih radije šamar na oproštaju nego krnji poljubac u kut usana. Ti su mi najdraži…
Kako kratko i neispunjeno, kao Božić u romskom naselju…
*«Nacrtaj mi nešto»
Što? Reci, što? Prste na dovratku, umazane u maslac doručka? Tanku granicu među sviđanjem i…?
Sviđa mi se kad su mi prsti šareni od flomastera, i kako su ribe posložene u konzervama.
Ne, ti mi se ne sviđaš.
Sviđa mi se kad se prašina zabije u prostore među tipkama, pa to čistiti sa štapićima za uši.
Ne, ti mi se ne sviđaš.
Sviđa mi se kad Cave ubaci motive smrti u svoje ljubavne pjesme, i biti lagano pripita u Titaniku sa Gracijama, i kad, kad sjedim na prozoru noću, puhnem dim prema uličnoj lampi, zrake svijetlosti se odbace od mog lica pravilnim paralelama.
Dobro, možda mi se ipak sviđaš…
I možda ću ti ipak nešto nacrtati. Muškarci ionako na drukčije načine ne razumiju. Kao ni žene…
*Tabula rasa… Toliko truda ni za što.
Sluša se:
Želi se: Maki opet na tržištu
Osjeća se: ma koga za to uopće briga??
Post je objavljen 21.10.2007. u 13:21 sati.