Bog me uvijek volio. I onda kad sam kad dijete skoro izgubila život u nesretnom udesu, on me na rukama nosio. Ostala sam živa. I kad sam se kao djevojčica teško razboljela - pobijedili smo opaku bolest. I kad sam činila raznorazne ludosti mladosti, imala sam njegovu zaštitu. Odgojena sam u katoličkoj obitelji, krstila se, pričestila se, krizmala, išla na svete mise. Sve do prve gimnazijske ljubavi i poljupca. Tada sam se prestala ispovijedati. Bilo me sram i strah. Činilo mi se da "pokora" koju će mi dati svećenik za okajanje grijeha ne može biti i oslobođenje od tog grijeha, jer ću ga ja i dalje činiti. Nisam imala nikoga da me pouči. I tako sam se sve više počela udaljavati od Boga. Jedina veza s Bogom koju nisam gubila bila je sigurnost da on postoji, molitva "Oče naš" prije spavanja i osjećaj da se nigdje ne mogu sakriti od Božjeg oka. No to što sam osjećala da me Bog uvijek gleda nije me sprečavalo da činim ono čemu se on protivi. Znala sam da je Bog - Bog milosrđa i da prašta. Za razliku od mene koja nisam tako lako praštala. Ustima da, ali srcem ne. Malo pomalo sve sam više okretala leđa Bogu i radila po svom. Što je najgore, u odvratnosti grijeha mislila sam da sam pravedna, da imam njegov blagoslov, da je moram ispraviti što Bog ne ispravlja. Užas! Đavao me uspio vrhunski prevariti. Mržnja. Mučila sam se osjećajući i ljubav i mržnju istovremeno. Mrzila sam svog oca zbog toga što nas je u djetinjstvu napustio, stvorio novu obitelj, uskratio mi sigurnost odrastanja uz njega. Voljala sam ga silno, jer mi je nedostajala njegova ljubav, jer sam željela imati tatu kao i druga djeca. Mrzila sam njegovu drugu ženu jer je manipulirala njegovim slabostima i držala ga "pod kontrolom" da se slučajno ne bi previše dao nama. Premalo - i to nam je dovoljno.
Bio je nježan otac koji je sestre i mene obasipao poljupcima i zagrljajima kad bi nas došao skrivećki vidjeti u dom moje mame. I odvratni slabić kad bi na ulici u društvu svoje žene okretao glavu od nas kao da nas ne vidi. Kuća u kojoj smo se rodili bila je za nas zabranjena zona u kojoj je vladalo "carstvo okrutne maćehe". U međuvremenu sam sazrijevala i stvarala svoju obitelj, svoj dom. Ljubavi mi nije nedostajalo. Ali ja sam željela još i trpala u svoj gladni dio srca sve što mi se činilo da bi ga moglo nahraniti. Htjela sam još i ljubavi i novca i raznih ugodnosti. Jednom riječju - lažnog sjaja. Sve više sam postajala pohlepna i obijesna. I ne znajući, sve sam se više udaljavala od Boga. Kažem "ne znajući" jer kakve sam ja to grijehe činila koje nije činila i moja prijateljica, kolegica, sestra, susjeda, svi oko mene. I ti isto.
Ništa nisam činila što i drugi ne čine. Tu je klopka. I drugi to čine. Danas znam da kada dođem licem u lice pred Boga, to me neće opravdati. Svaki će sam odgovarati za sebe. Svi mi slijedimo svoje porive da ugađamo sebi i kad nam se dogodi zlo, za to krivimo Boga. Bože, zašto, zašto mi se to događa? A znamo da nas je vlastita pohlepa survala u provaliju grijeha i kazne. Bog nam je dao slobodnu volju. Izabrali smo grijeh - đavla. On je otac laži. Bog je istina. Bog je ljubav. On ne kažnjava. On ljubi i spašava. Živjela sam po svome i đavao je počeo sve pohlepnije srkati moj život, rugati se i ceriti mom Bogu. Što sam izabrala, to sam imala. A onda se čaša prelila. Sjaj đavla ne može trajati dugo. Počela sam gubiti. Počele su tragedije u mojoj obitelji. Moj otac i njegova žena izgubili su u prometnom udesu kćer, mladu djevojku. Moju sestru. Sestru koju nisam poznavala. Sretala sam je na ulici, ali se nismo usudile nikad ni pogledati. Sestru koja je živjela par kuća dalje od moje, rodila se u istoj kući spavala u istom krevetiću i sobi kao i ja, igrala se u istom dvorištu kao i ja. Nikad nismo rekle jedna drugoj ni riječi. Otišla je s ovog svijeta u trenutku. Bila sam ispunjena bolom, umrlo je ljubljeno dijete moga oca, moja sestra koju nisam stigla ni upoznati, a kamoli voljeti. Ušla sam u svoju kuću nakon dvadeset godina, pružila ruku sućuti tatinoj ženi, žalila je kao majku, ali je nisam razumjela, ni voljela kao čovjeka. U skrovitosti svog srca krivila sam je za ovu tragediju. Oprosti mi Bože zbog toga. Dvije godine kasnije moja je sestra izgubila sina, jedinca. Opet trenutna, naprasna smrt. Voljela sam moga, tada jedinog nećaka kao i svoja dva sina. Skupa smo ih odgajale i ljubile. U boli gubitka vikala sam Bogu: "Zašto, zašto on, jedinac, ja mam dvojicu!". O, Bože, oprosti mi što sam ti u svojoj boli ponudila svoje dijete!
Nakon dvije godine stradala je moja mama. Na cesti kao pješak, na pješačkom prijelazu. Nikad bolesa, zdravog duha i tijela. Usmrtio ju je pijani vozač. Moja mama. Moja svjetlost. Moj zrak. Moja sigurnost. Užasno mi nedostaje. Strmoglavo sam gubila. Patila. Depresije, suze, nesanica. Bolesti tijela i srca. Tablete za smirenje, za spavanje. Željela sam umrijeti. Borim se. Jaka sam. Ja to mogu. Danas znam da je i tada Bog bio uz mene. Njegova je ljubav vječna, jer On kaže "Neću te ostaviti i neću te napustiti". O, hvala mu i slava što me je i tada volio.
A onda je došao rat. Kamo sreće da se nije nikada dogodio. Mnoga djeca su ostala bez očeva. A moj se tata tada vratio meni. Istina, starac, bježeći iz ratom zahvaćenog kraja u sigurniji Zagreb. Moj dragi stari tata, mladog duha. Mnogi su rekli, što će ti sad, više ti nije potreban, odrasla si bez njega, došao je sad kad on tebe treba. To nije istina. Hvala Bogu da je došao i da je živ. Roditelji su nam uvijek potrebni. Njihova ljubav nam daje sigurnost. Bog mi je dao priliku da upoznam svog tatu, da ga zavolim još više, da ga vole moj muž i moja djeca. I on nas. Božji plan se ispunio.
Rat je trajao, a ja sam mrzila one koji su razarali moju domovinu, okupirali moj grad, ubijali i protjerali moj narod. Moj sin prijavio se kao dragovoljac da pomogne obraniti svoj dom, svoju zemlju. Tada sam pukla. Zar ću i njega izgubiti? Plakala sam. Molila. Bog ga je čuvao. Hvala Mu. U granatiranju Zagreba, pogodila ga je kuglica u glavu, iza uha, koja je ostala u kosti. Mislila sam da ću poludjeti. Rekao je: "Mama, kad sam se bacio na cestu nije bilo ni tebe ni tate da me štitite. Samo moj nebeski Otac, njemu sam vapio". Otada sam počela ne samo vjerovati u Boga, nego i vjerovati Bogu. O, nebeski Oče, hvala ti što si čuvao mog sina, hvala ti što si ga svojom ljubavlju privukao da te upozna i što si mene kroz njega počeo odgajati da ti budem poslušnija. Hvala ti što si kroz njega pozvao i mog mlađeg sina da te ljubi i što mu pokazuješ put kojim treba ići i olakšavaš mu odrastanje.
Kad sam uznemirena ili bolesna, molim se zajedno sa mojim sinovima, jer Isus kaže "Ako se dvojica od vas slože na zemlji za bilo koju stvar, za koju će se moliti, bit će im DANO od mog OCA koji je na nebesima, jer bolje su dva ili tri sabrana u moje ime, tamo sam ja posred njim." (Matej 18:19,20)
Danas zahvaljujem Bogu što je On mene izabrao, jer sam ja njega bezbroj puta izdala i zatajila. I danas to često činim jer nisam bezgrešna, bezgrešan je samo Isus, ali ja danas znam što mi je činiti - pokajati se u srcu, a ne samo riječima i moliti se. Isus će uzeti moj teret, ako ispravljam svoj put i mijenjam svoj život, onako kako to Bog od nas traži. Učiti živjeti od Isusa Krista. Čini ti se teško? Ne boj se, Bog nam u srce daje ljubav, radost i blagoslov kad vršimo njegovu volju! Što je njegova volja, saznat ćeš čitajući njegovo Sveto pismo. I moli se Svom Bogu, svojim riječima. Dalje će te srce voditi pravim putem. Bog uslišava moje molitve i daje blagoslov mom domu. Hvala Mu. Hvala Bogu što moja djeca ustaju i idu na počinak slaveći Boga. Hvala Mu što kaže: "Bog ne gleda tko je tko, nego u svakom narodu onaj koji se njega boji i čini pravdu, ugodan je njemu". Ja sam sretna žena. Ja sam sretna majka. Bog je tako htio. Promijenio mi je život. Izliječio je mnoge moje bolesti. Bolesti tijela i bolesti srca. Strahove. Brige. Nemir. Tjeskobu. Mržnju. Naučio me kako oprostiti. Mome tati. Njegovoj ženi. Isus je čeka da i njen teret primi na sebe i ja se molim za nju, da je oslobodi. Jer Bog ništa manje ne ljubi nju od mene. Ili tebe. I tebe može osloboditi od tvojih slabosti. Predaj svoje tegobe Isusu! Ne čekaj! Oprostila sam čovjeku koji je ubio moju majku, oprostila prijatelju koji me iznevjerio, opraštam prijateljicama kad me povrijede ili iznevjere jer Isus me uči: "Oprosti nam grijehe naše kao što i mi opraštamo svojim bližnjima". To je teško. To mi sami po sebi ne možemo. To je milost Božja i On nam to daje. Moji duboki ožiljci nikada ne bi zacijelili bez Boga. Ne kažem da se ne poznaju, ali ne krvare i ne bole. I pomalo nestaju. Hvala Bogu. Bog me naučio da sve svoje brige i boli predam Isusu. I ja to činim. Hvala Isusu što koliko god mi tereta natovarili na njegova leđa, on može nositi. Isus me oslobodio. Ti si isto sretna žena i sretna majka. Bog je i tvoje dijete izliječio. Tvoja kćer ili sin, svejedno, slave Boga, našeg zajedničkog Oca i žele slušati njegove zapovijedi. Žele slijediti Isusa Krista, jedinog Učitelja i Spasitelja. Zar ti je žao? Zar imaš nekog bližeg ili važnijeg od svog djeteta? Pa ti si MAMA, kao i ja! Zagrli svoju kćer ili sina, klekni i zahvali Bogu što te toliko ljubi da nije dopustio da tvoje dijete ode u propast već u život! Možemo li mi majke ne voljeti onoga koji voli naše dijete? Svim srcem i svom dušom. I Bog je svog Sina volio kao ti svoga i kao ja svoga. I žrtvovao ga je za sve nas. Toliko nas je ljubio. Mi mame znamo što to znači. Usmjerimo svoja srca Bogu i njegovom sinu Isusu Kristu, ako ništa, a ono iz zahvalnosti.
Bit će to dobar početak. Reci Jahvi: "Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam! Svojim će te krilima zaštititi, i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana! Nećeš se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju..." Psalam 91:2,4,5
http://free-zg.htnet.hr/FROG/svjed6.htm
Post je objavljen 20.10.2007. u 22:15 sati.