Otkako je u Sloveniji na snazi zakon o zabrani pušenja, jučer sam prvi put bila u deželi, službeno. Pomalo sam se užasavala tog puta, smišljala što ću i kako ću da bih naposlijetku zaključila da mi je najpametnije ne pušiti. Tih nekoliko sati koliko moram tamo provesti, mogu bez cigarete. U kadilnicu neću ući ni za živu glavu. Nekako mi je preponižavajuće uvlačiti se u nekakav tamo bajbuk za građane drugog reda da bih dobila svoju dozu nikotina.
Po dolasku u Ljubljanu, prvo što sam zamijetila bili su ljudi s cigaretama u ustima kako hitaju ulicama. Pušenje na ulici još nije zabranjeno, ali je zabranjeno puštiti u blizini škola.
Zbog svih tih silnih pušača na ulicima, Ljubljana je poprimila orjentalni štih, pa se pomalo doimlje kao dijelom Balkana. Konobar Sulejman još više je pojačao dojam. Kafići su poluprazni, ali su terase uprkos hladnoći krcate, a zabundani kadilci kade. Čini se da će terase raditi preko cijele zime, a domišljati ugostitelji naveliko postavljaju one male pećice; mislim da rade na plin.
Čim smo se iskrcali iz busa u kojem se također ne smije pušiti, moji kolege i kolegice su znajući da tamo kamo idemo nema pušenja, zgurali cigarete u gubice. Za nama se vijorio oblak dima. Ja nisam pušila, prvo zato što me je sram dimiti po ulici, a drugo zato što sam si obećala da neću. Samo sam snimala zadimljene grupice ispred zgrada, prodavače u kutama kako drhture na čik pauzi.
Po dolasku u ustanovu u kojoj smo imali posla, solidarni kadilci su nas odmah upozorili na sve opasnosti koje vrebaju na kršitelje zakona. Asociralo me to 1984-tu, opasnost vreba iza svakog ugla, ništa ne možeš sakriti. Nije u opasnosti samo onaj tko krši zakon već i onaj tko je uočio da se zakon krši, a propustio je obaviti svoju dužnost i prijaviti prekršitelja, pa netko revniji može usositi obojicu. Uh, koji režim. Postadoh još čvršća u svojoj nakani ne pušenja iz inata, ali solidarni kadilci su nas uputili gdje i kako možemo dimiti, a da nam nitko ništa ne može. Jednostavno se izađe na ulicu i pripali cigareta. Pored sporednog ulaza u zgradu stoji velika pepeljera, a oko nje vesela družba. Tome nisam mogla odoljeti jer u prekidanju posla i oblačenju kaputa da bi se izašlo van na hladnoću i popušilo cigaretu u društvo ovisnika ili samo ljudi koji se ne žele odreći svog poroka iako bi im život bito jednostavniji, ima nekog slatkog zadovoljstva, protesta, sitnog građanskog neposluha i nadasve saučesništva. Takvu povezanost nisam osjetila od školskih dana kada smo povlačili prve dimove iza škole i kašljali u zadimljenom školskom zahodu. Tada nisam ulazila u taj zahod zato što sam bila željna dima koji me je grizao za oči, niti zato što mi je cigareta godila, bilo je to tek kršenje zabrane, a da ne spominjem da je upravo u tom zadimljenom zahodu bila najbolja zabava. Tako i sada, na toj hladnoj uličici, oko prognane pepeljare, okupilo se birano društvo i nekako su se lakše probijale barijere nego unutra, u pregrijanim sobama, na onom suhom zraku od kojeg glava klone, a misli postaju trome.
Sinoć sam se se osjećala dvadeset godina mlađom. Uzbudljivo je biti kadilec v deželi i lako je uputiti osmjeh strancu koji odbija podleći konformizmu;
ovisnosniku ili buntovniku.
I tako propuših na ulici, baš tamo gdje se zakonom suzbija taj porok.
Post je objavljen 20.10.2007. u 21:03 sati.