6: RAZLIKE
Probudila me strahovita žeđ u 2:30 ujutro. Zadihano sam ustao iz kreveta. Bilo mi je vruće. Zario sam lice u dlanove i osjetio hladan znoj na čelu. Znao sam da sam sanjao. Ali nisam se sjećao što…
Iritantno bijeli zidovi moje sobe su i sada, u mrklom mraku izgledali blještavo. Oteturao sam do kuhinje i popio čašu vode, zaprepastivši se time što sam cijelu čašu iskapio u dva gutljaja. Vratio sam se u krevet, ali nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o tome što sam sanjao…znao sam da je taj san zauvijek izgubljen, da je možda bio vrlo važan jer sam mogao predvidjeti budućnost u nekom blijedom obliku sna (to mi je Eric rekao). Pokušao sam sve zaboraviti i naspavati se, ali nisam mogao. Nakon sat vremena više nisam mogao biti na miru i čekati da se kroz sivi kavez nad gradom prolomi danja svijetlost. Nisam mogao izaći van…to bi bilo bezobrazno prema mojim roditeljima. Zato sam ipak ostao ležati i čekao zoru. Izgubio sam pojam o vremenu. Polako, vrlo polako, vani je postajalo svjetlije .
Imao sam osjećaj da je nešto ozbiljno pošlo po krivu. Nešto sam previdio, nešto propustio. Nešto meni važno.
Strahovao sam otići u školu i vidjeti ono što me očekuje. Adrian, koji je završio u bolnici jer se toliko napio da je gotovo doživio kliničku smrt, Emily, koja hoda s tipom za kojeg ja nikad nisam čuo, koja se ljuti na mene, ali moram razgovarati s njom.
Prevario sam se. U školi nije bilo Adriana –vjerojatno je još uvijek ležao u bolnici, a nije bilo ni Emily. Možda se osjećala krivo zbog Adriana, a možda se toliko ljutila na mene da nije htjela doći. U oba slučaja, bilo bi glupo od nje propustiti školu.
Engleski je bio dosadan- kao i svi satovi danas. Svi su bili rastrojeni, čak i ja, koji sam obično marljivo upijao i bilježio, nisam se mogao pribrati. Kao da se nešto strašno uvuklo u grad. Kao da se nešto sprema…zatim mi se toliko zavrtjelo u glavi da sam pao sa stolca. Pad mi se činio toliko usporen, polagan, da mi se činilo da traje cijelu vječnost. Sklopio sam oči.
Stajao sam u golemoj prostoriji. S obje strane su bila dva vrlo visoka gotička prozora. Duž prostorije se prostirao stol. Najduži stol koji sam ikad vidio. Bio je pun hrane i pića. Za njime su sjedile samo dvije osobe. Na svakom kraju jedna. Bilo je premračno da bih ih prepoznao. Jedna je osoba govorila. Druga je slušala. To se nastavilo sljedećih nekoliko trenutaka. Zatim je druga osoba ustala i popela se na stol…
Otvorio sam oči. Ležao sam u bolnici. Još sam bio u svojoj odjeći i bio sam svjestan da mi još nisu stigli zabiti infuziju. Zato sam se brzo uspravio u krevetu i ogledao se oko sebe. Doktor. Roditelji. Medicinske sestre. Nema problema. Na brzinu sam im svima objasnio da je u učionici bilo zagušljivo i da mi se zavrtjelo u glavi. Uopće nisu bili skeptični. Samo su mi rekli da mi ne bi škodio boravak na svježem zraku.
„Odlično“ brzao sam, „onda ću poslije otići u šetnju.“
Vozeći se kući, roditelji me nisu previše ispitivali. Razmišljao sam o onome snu ili viziji. Tko su bile one dvije osobe za stolom? Zašto se ona osoba tako razljutila?
Ništa mi nije bilo jasno pa sam samo pokušao potisnuti to u dubine uma…
Poslije sam otišao do Emilyne kuće. Pozvonio sam, pozvonio sam nekoliko puta, ali nitko se nije odazvao. Amy se nije javljala na mobitel, vjerojatno je bila u lovu (malo sam se stresao). Bio sam zabrinut i neuobičajeno nervozan. Znao sam da je barem mama, ako nitko drugi, to primjetila. Zato me sljedećih nekoliko sati svako malo zapitkivala što mi je.
Listopad je primakao kraju. Nebo je bilo sve više sivo, ali nijednom nije pala kiša. Amy je također postala drugačija. Nekako suzdržana, kao njezina braća ranije. Budući da sam i ja bio takav, nije nas to previše smetalo, ali oboje smo znali da nešto nije u redu. Eric me nastavio podučavati, sada sam mogao upravljati i tekućinama.
Upravo kad je završio i posljednji dan škole prije kratkih praznika, ja sam mislio da ću potpuno izludjeti od brige i neizvjesnosti. Osjećaj da će nešto poći po krivu me pratio svake minute.
Amy i ja smo šetali parkom kad nam je put prepriječila jedna crvenokosa prilika. Valovita, vatrena kosa joj se uskovitlala oko blijedog lica. Šok mi je prošao licem. Slično je izgledala i Amy. Opet sam okrenuo glavu i gledao u lijepo, blijedo lice koje mi se približavalo. Srcoliko lice.
Iako kosa više nije bila kovrčava, iako je brada bila mrvicu šiljastija i jagodice istaknutije, prepoznao sam je.
Emily.
„E…E…Emily?“ Promucao sam.
„Da, Luke.“ Odgovorila je već poznatim, visokim glasom, iako sad glađim ,elegantnijim. „Iznenađen si što me vidiš?“
„Emily…ti si…drukčija.“ Znao sam da više nije čovjek…znao sam što je.
„Pa ne bih ti trebala izgledati previše jezivo s obzirom na tvoju prijateljicu.“ Naglasila je zadnju riječ i pogled joj je pao na Amy.
„Emily,“ molio sam, „daj da porazgovaramo.“
„Može.“ Rekla je najpraktičnijim tonom na svijetu, „samo, neka se ona makne.“ Prosiktala je.
Htio sam proturječiti, ali Amy je samo umirujuće kimnula i okrenula se. Gipkim se koracima udaljila.
Na trenutak smo samo sijevali pogledima.
„Emily,“ počeo sam, „kako si postala vampirica?“
„Tebe se to ne tiče!“ siknula je, a lijepo joj se lice namrštilo.
„Mislim da me se itekako tiče, Emily. Bili smo prijatelji!“
„Bili smo! Tako dugo dok me ti nisi zamijenio drugom vampiricom! I Adriana isto.“
„Molim?“ upitao sam, zatečen „ nisam vas ja zamijenio, ona me samo bolje mogla razumjeti…“
„Ma nemoj!“ puhnula je Emily.
„Emily, ja sam čarobnjak. Što bi mi vas dvoje rekli da sam vam to povjerio?“
Emilyno je lice počelo odavati znakove razumijevanja. Nakon nekoliko trenutaka, lice joj se potpuno smirilo.
Čekala je.
„Kako si postala vampirica? I zašto si ovdje?“ Upitao sam, gledajući je u oči.
„Zato sam i ovdje.“ Rekla je blago i razvukla usne u mračan osmjeh. „Došla sam se osvetiti gadu.“
Zatečeno sam je gledao, ali ona se okrenula i odrazila se uvis. Bila je toliko brza da sam mislio da se poslužila magijom.
Više je nije bilo.
Nije bilo ni Amy.
Stajao sam sam ovdje, rastrgan mislima. Emily se došla osvetiti, ja sam osjećao nadolazeću opasnost. Nešto se nadvilo nad nama. Nešto mračno i opasno.
Post je objavljen 20.10.2007. u 19:55 sati.