He he, evo me opet na blogu....I pitam se sto da vam danas pišem, iskreno
nemam nikakve ideje....Ah da, ovaj tjedan je hvala bogu prosao, kazem hvala Bogu jer je bio doista buran...Nesto se prelomilo u meni kad smo bili u jednom
kaficu i jednostavno sam otisla...Neko vrijeme sam samo lutala nepoznatim ulicama dok mi je hladnoca milovala lice, a onda sam se sjetila da se moram vratiti
u stvarni svijet...Bila je to jako duga noc, nisam uopce spavala...Slike su se vraćale, sjećanje je naviralo, sve sto sam zeljela zaboraviti i sve sto sam potisnula vratilo se u jednom trenu, i bilo mi je jednostavno previse...Sve sto mi je do tada davalo smisao da zivim nestalo je, ne znam zasto, ali sve se promijenilo...Ja dodem kuci poslje 5 dana onog zatvora(ženski đački dom) očekujem toplinu a dobijem samo hladne izraze lica, kao da te ljude ne poznajem...Prije su se svađali, sada više ne, sada više kao da ni ne pricaju...Pitam se gdje sam pogrijesila?
Volim ih, to ne mogu poreći, ali ponekad se pitam dali oni mene vole? Osjećam se kao stranac u svojoj kući, ne znam zašto, ne znam odkad....Željela bih samo da sve ovo prestane.....Ali....znam da neće, ovo je sada moja svakodnevica....moram živjeti s tim....Potpuno sama, bez prijatelja, obitelji i poznanika djevojka plavih ociju, sa cigarom u drhtavoj ruci ide prema novoj tami, tami koja je poznata kao njen zivot....
Post je objavljen 20.10.2007. u 18:23 sati.