Marketing
Dodirnuti spoznaju
Ročki glagoljski abecedarij
Neki čudni dani.
Nema me nigdje, a posvuda sam. Razni ljudi nalijeću na mene prvi, drugi, pa i treći put, i onda se čudimo raznim podudarnostima, u potrazi za smislom.
I opet, opet nitko nema vremena!
A da vrijeme prolazi, to znamo.
Evo me, uhvatila se tastature, ne da bi radila (analizirala, popisivala, kalkulirala i rekapitulirala), već da bi se – opustila.
Idemo vidjeti koliko je to moguće.
(U ovaj čudan čas, dok Sunce izlazi nad mojim gradom.)
Je li vam se dogodilo da ste se u nekom trenutku svog života našli na nekom mjestu, usred nečega ili pred nečim, ugledali ili dotaknuli nešto... i shvatili...
I da je spoznaja odjeknula u vašem umu kao snažna eksplozija.
Da uopće niste to što jeste, već ste nešto sasvim drugo, a nemate snage boriti se sa pomirenjem da ćete to nešto što jeste ipak biti cijeli život, a ono drugo ostaje tek tiha zaludjela čežnja, bez obzira na snagu spoznajne eksplozije?
Koliko toga vremena treba još proći, da nestanu ožiljci koji ostaju nakon odbacivanja svih zavoja koji su držali šavove na okupu, da se ne bi raspali.
Puno pričam u toj opciji onoga što jesam, tumačim ljudima, podučavam o sprezi aktivnosti svakodnevnog života i ograničenja koja nameće stanje prouzročeno bolesti.
(A duboko ne vjerujem u nikakva ograničenja, jer znam da si svako ograničenje nametnemo sami, pa kako sad... ali to je već druga i poprilično opsežna tema.)
Zastanem ponekad u tim tumačenjima, prekine me onaj šum daleke povijesti, minulih stoljeća i tisuće neogovorenih pitanja, i uvijek ista želja – doznati... kako i zašto i gdje, koliko i točno kada!
Još lani, pročitavši Wellmanovu Teodoru, izgubila sam se u potrazi za što više podataka o njihovom vremenu i ostacima njihovog vremena. Stavila sam si u zadatak svakako posjetiti Istambul, samo zato da bih pronašla Konstantinopolis.
Promjeni čitavog mentalnog sklopa ponekad prethodi samo jedna rečenica.
Ljudi odlaze u Rim vidjeti Sikstinsku kapelu, otprilike znajući što ih tamo može dočekati, a tu, u malim gradovima Istre, ostajemo nijemi pred neočekivanom ljepotom freskama oslikanih crkvica i kapela ... (nisam točno citirala, ali prenijela sam bit)
Ja nisam samo zanijemila, suze su same krenule.
Ljepotu i ushićenost, potpunu zanesenost, ubrzo zamijeni tuga i bijes što su nam djeca prikraćena za tu važnu spoznaju.
Općenito, nemaju pojma o povjesti svoga kraja.
Bilo kojeg profesora povijesti ili hrvatskog jezika upitala bih: jeste li bili u Roču?
Ne u konobi, već u crkvi sv. Antuna pustinjaka?
Ako već jeste, zašto tamo ne povedete i djecu?
Ne trebaju silne organizacije, agencije, autobusi. Dovoljno je par automobila i voljnih roditelja, jer i njima će dobro doći.
Moja vrla generacija također o povijesti svoga kraja zna poražavajuće malo, nismo mi ništa bolji. Nas su vodili u Zelenu lagunu u Poreč, tri dana samo vozili bicikle, nismo vidjeli ništa.
Ili, osam dana putevima revolucije gdje smo vidjeli silne monumente, ali nas nisu naučili da se u XII stoljeću u Istri pisalo glagoljicom. A mogli su nas odvesti i pokazati nam.
Jer nema ni najmanjeg razloga da bi se, pred bilo kim iz te velike Europe, osjetili manje vrijedni.
U našim su kostima i genima daleko vrijednije priče!
Pola sata vožnje autom da biste se u to uvjerili, da bi vidjeli i dodirnuli.
Zapravo sam pripremila tekst o tom glagoljaškom đaku iz Roča koji je ispisao cijelu glagoljsku abecedu urezavši je u posvetni križ, ali eto što se dogodi kad se opustim, izađe stranica teksta, a još ništa nisam rekla.
Crkva je sagrađena u XII stoljeću i iz Trsta je došao biskup da je posveti. Tamo gdje je palcem umočenim u sveto ulje označavao zidove znakom križa, kasnije su naslikali velike križeve u krugovima oslikane crvenom bojom, da ostane trajna uspomena.
Glagoljaši su oštricom urezivali svoje zapise i grafite, a taj je đak urezao glagoljsku abecedu, što nam i danas nakon minulih stoljeća pokazuje što je u ondašnjem glagoljskom pismu bio standard.
Obična đačka vježba iz onog vremena ušla je u znanost pod imenom Ročki glagoljski abecedarij.
Branko Fučić: Terra incognita
Na moje pitanje-koji je luđak ovo blago išao prekrivati vapnom, dobila sam i odgovor. Da nisu tada vapnom prekrivali freske, jer im ih je već dosadilo gledati, danas mi ne bi vidjeli ništa od toga.
(I akademik Branko Fučić ne bi nikad napisao remek djelo Glagoljski natpisi.
Njegova Terra incognita trebalo bi biti obavezno štivo, ako ne u osnovnoj, onda makar u srednjoj školi.)
Ni puni sat od Rijeke.
U Roču možete vidjeti još puno više od ovoga. Turistička zajednica je otvorena cijeli dan, tamo vas čekaju dvije krasne djevojke, koje znaju sve o tome, otvorit će vam mnoga vrata masivnim ključevima, na vama je samo da uđete i dodirnete spoznaju.
Jer, na ovim fotografijama ne vidite ništa, morate prići sasvim blizu.
Uživam pretjerujući u svom oduševljenju.
Pođite danas!
Post je objavljen 20.10.2007. u 10:01 sati.