Jedna meni draga pjesma, napisao ju je gospodin D.K. jako pametan ali neshvaćen dečko. Uvijek kada sam tužna ili loše volje čitam je iznova. Nadam se da ćete vi misliti isto o njoj kao i ja.
I dok su njene oči pokrivene ravnodušnošću
i dok joj tmina obavija temelj
ja mislim na violine
i na ljupku glazbu što vječno svira.
I dok nas razdvaja more
i dok palim svijeću za nadu
ona plače iz sveg glasa
da bi mi pokazala put do svojih odaja
Ali kada nada u more sklizne
onda ljubav postane i okrutna i zla
i sirova i licemjerna
Ljubav je kao najljepši kristal
ali kada se taj kristal jednom razbije
onda zauvijek nestane.
Post je objavljen 19.10.2007. u 21:32 sati.