Rodoslovlje obitelji oholosti glasi ovako: prababa je sebeljublje, a njezina djeca su oholost i sjetilnost. Prvo dijete oholosti je taština, blago stvorenje, ali pomalo ludo; drugo dijete je častohlepnost, nemirno biće, jer želi da ga svi časte; treće dijete je pohlepa za vlašću; neće se nikome pokoravati i hoće biti nad svima, pravi je đavao u obitelji, pred njim nitko nije siguran. Svi imaju zajedničku obiteljsku crtu, da preko mjere i neuredno teže, da se pokažu, da pokušaju i poduzmu više nego što mogu i jesu.
Osobita je oznaka oholosti, samodopadnost, koja sama sebe obožava i sve sebi pripisuje. Oholost je nadalje i osjetljiva, jer se uzrujava kod svakog nepriznanja, kod svake sumnje i ukora, kod svakog zapostavljanja. Nijedna biljka nije tako osjetljiva kao oholost za svoju čast. Misli, da ima u punoj mjeri sve čemu se ljudi dive. Voli prigovarati i kritizirati žive i mrtve. Oholost se zna nadimati do polubožanstva. Ohol čovjek misli da zna sve i misli da ga nitko ne može poučiti. Takvi polubogovi nisu rijetki u svijetu. Najviše ih ima među onima, koji ne mare ni za Crkvu ni za Boga. Oholosti ima raznih: vladalačka, podanička, plemenitaška, prosjačka, učenjačka i seljačka. Proširila se kao kuga po svijetu otkad je stara teta, zmija zapisala našim roditeljima u knjigu života: «Bit će te kao bogovi».
Poniznost se baš protivi svemu tome. Njezina je baka umjerenost, a majka joj je skromnost. Poniznost ublažuje i umiruje sve neuredne podvige oholosti, težnju za slavom i priznanjem i nedopuštenom neovisnošću. Ona teži za pohvalnim omaložavanjem same sebe u sebi i pred drugima; misli o sebi skromno i voli kad drugi o njoj tako misle i govore; izbjegava časti, šuti o sebi, strpljivo i veselo podnosi poniženja; ne ispričava se nego se ponizuje iskrenim priznanjem svoje slabosti i grešnosti, tamo gdje treba, osobito u ispovjedaonici. Njezino je junačko i glavno djelo, ljubav prema poniženjima.
Učiteljica, odgojiteljica, savjetnica i uvjet poniznosti je spoznaja samoga sebe. Ovakva spoznaja pokazuje i uči čovjeka, da sve dobro što ima i što čini, je Božji dar i Božje djelo i da sam ne može ništa nego griješiti. Kada ovo znamo, onda lakše shvaćamo sve što radi ponizna duša, razumijemo bolje i samu njenu težnju za poniženjem. Srž, duša i osnova poniznosti je ispravno i razumno shvaćanje poniženja samoga sebe.
M. Menschler
Post je objavljen 19.10.2007. u 22:05 sati.